Fra Mario je ovih dana prvi put posjetio Međugorje, a u programu radiopostaje „Mir” o svom doživljaju Međugorja je kazao: „Nedostaju mi riječi za opisati onaj unutarnji osjećaj koji imam. Poznavajući povijest Međugorja, otišao sam odmah na Brdo ukazanja gdje se Gospa ukazala. Osjećao sam duboku zahvalnost Bogu i Gospi i silnu ljubav. Presretan sam ovdje. Vjerujem čvrsto da je Bog živ i da je Gospa naša Nebeska Majka, koja ljubi svoju djecu. Ukazanja nisu upozorenje nego ljubav prema svojoj djeci. Ljubite se, obratite se. Posebno u ovoj Godini milosrđa, Majka ljubi svoju djecu. Moja želja za sve vas koji živite ovdje je da shvatite rijeku milosti koja se na vas izlijeva, na svakog hodočasnika koji dolazi, da bi došao na izvor milosti, molitve, izvor duhovnosti. Ja nemam riječi kojima bih zahvalio Gospi. Ovdje sam duhovno osnažen. Iako sam poglavar u samostanu, imam 48 godina, čim sam došao u Međugorje zaplakao sam. Suze teku zbog radosti i zahvalnosti za darove. Vratit ću se kući s velikim darovima. Franjevački život i misija nisu lagani. Potrebno je predanje, vjera, pouzdanje u samu Gospu”, kazao je fra Mario.
Fra Mario je govorio i o životu u Jerihonu te o svećeničkom pozivu: „Nisam želio odgovoriti Božjem pozivu, želio sam raditi, studirati. Bog je na kraju inzistirao i to unutarnjim glasom koji sam čuo u sebi i onda sam ga slijedio. Mogu reći da je Libanon jako pobožan Bl. Djevici Mariji. Ušao sam u franjevački red rimskog obreda. Gospa mi je pomogla upoznati Isusa i franjevce. Proživio sam djetinjstvo i mladost u Libanonu, bio je rat, s puno poteškoća smo studirali. Kao što znate Libanon je bio uvijek u ratu. Zahvaljujemo Bogu i Gospi da smo uspjeli preskočiti svaku tešku prepreku uz pomoć Gospina zagovora. Ja sam molio otkad sam bio dijete. Uvijek sam zahvaljivao Bogu. Nisam znao da se radi o pozivu, i da ću jednog dana ući u samostan. O tome sam odlučio kao odrasla osoba.
Nakon srednje škole sam htio postati stomatolog. Upisao sam taj studij i završio prvu godinu. Unutarnji glas je postao jako snažan. Kao mladić živio sam svjetovni život, ali sam osjećao da mi nešto nedostaje. Gospin mjesec se snažno živi u Libanonu. Odlučio sam ići pješice na jedno hodočašće u Gospino svetište u Harissi, koje traje 13 sati. Vidio sam mlade ljude na putu, svećenike, časne sestre. Tamo je slavljena misa. Bio sam umoran i htio sam se odmoriti s jednom grupom mladih. I rekli su mi da ima tu blizu franjevački samostan. Nisam znao ništa o franjevcima, jer sam pripadao maronitskom obredu. Izišao je jedan franjevac. Bilo je hladno, dali su nam čaj. Osjetio sam nešto snažno u sebi da se obratim tom franjevcu. Ispovjedio sam se, otvorio sam svoje srce. Pitao me, poznam li sv. Franju, franjevce. Rekao sam, ne. I počeo mi je objašnjavati. Odveo me u knjižnicu i počeo je pjevati jednu Gospinu pjesmu. Na kraju tog našeg susreta dao mi je knjigu o životu sv. Franje. Dan poslije sam otišao raditi. A treći dan sam imao silnu borbu između srca i uma, kao što to mnogi mladi imaju. Ali glas Božji je bio puno snažniji u meni. U jednom trenutku, sjetio sam se da mi je taj svećenik dao knjigu o životu sv. Franje. Počeo sam čitati tu knjigu, prva stvar koja me duboko dirnula je sljedeća: sv. Franjo je stavio svoj franjevački red pod zaštitu Bl. Djevice Marije. I shvatio sam da je to polazišna točka za mene. Čitao sam o djetinjstvu, mladosti sv. Franje. U jednom trenutku više nisam čitao tu knjigu nego sam se osjetio dijelom te priče. Ušao sam u tu duhovnost i osjetio sam snažan glas unutar sebe. Tada sam odlučio više odlaziti u franjevački samostan. Osjećao sam taj glas koji me pozivao. Gospin mjesec je za mene jako važan, u tom mjesecu sam otkrio franjevački život. 10. svibnja 1995. sam odlučio ući u franjevački samostan. Za svećenika sam zaređen u Harissi 24. kolovoza 2007.”
