Ovo im je bila prilika obnoviti franjevačku duhovnost koju njeguju u svom pozivu kao i upoznati Gospinu školu ljubavi u Međugorju: na Njezinu ljubav odgovoriti ljubavlju. Žele učiti ono što Gospa od svoje djece traži jer samo to može donijeti mir, kad krenemo od promjene samih sebe: staviti Boga na prvo mjesto i biti ljubav. Stoga im je program hodočašća sav usmjeren na obilaske međugorskih molitvenih mjesta, liturgijske sadržaje u župnoj Crkvi, a vrhunac je njihova osobna posveta Blaženoj Djevici Mariji.
Grupa časnih sestara i njihova duhovna pratnja koju čine trojica svećenika, besplatno spava u 'dvorcu' bračnog para Partica i Nensy Latta koji je prvobitno i izgrađen s namjerom da bude mjesto koje će uz Božju Providnost omogućavati boravak osobama koje žele provesti neko vrijeme u Međugorju razmatrajući o svom posvećenom pozivu, osobama posvećenog poziva koje su u krizi ili samo žele produbiti svoju duhovnost ili iskustvo duhovnosti Međugorja.
Ovo je za njihovu vodičku iz Slovače deveta grupa časnih sestara koju je dovela kod njih na besplatni smještaj. Odnosno 'plaćanje' se izvršava u molitvi i zahvalnosti dobrom Bogu što imaju priliku obnoviti svoje redovničke zavjete, svoj poziv i za sve milosti koje je primila njihova provincija! Tako da je ovim posjetom ovaj smještaj upravo poslužio svojoj svrsi, ponajviše stoga što je među časnim sestrama puno njih bolesnih i sa teškim dijagnozama ili su prošle teške kirurške zahvate… Stoga su i došle upravo s tom namjerom da svoje patnje prikažu Isusu po Mariji za otkupljenje svijeta i kao zahvalnost za snagu koju im je Bog darovao u njihovim patnjama: mole da se svaki komadić njihova križa pretvori u milost Božju!
Više o samoj Družbi Milosrdnih sestara Sv. Križa
Družba Milosrdnih sestara Sv. Križa nastala je u burnim vremenima društvenih i političkih previranja u Europi sredinom 19. stoljeća. U europskim industrijskim zemljama vladala je duboka socijalna bijeda koja je pogađala široke slojeve naroda. U takvim okolnostima stupa na scenu sam Gospodin Bog i zauzima se za čovjeka - po čovjeku. Budi duh mladog redovnika o. Teodozija Florentini (8108.-1865.) franjevca kapucina iz Munstera, kanton Graubunden, Švicarska. On ne može mirno gledati siromaštvo svojih sugrađana. Kršćanska škola činila mu se u taj čas najveća potreba vremena. U tu svrhu osniva Družbu sestara učiteljica u Menzigenu 1844. g. Posebnu ulogu u daljnjem razvoju ove Družbe odigrat će Ana Marija Katarina Scherer, koja se pridružila maloj zajednici početkom 1845. godine. Iste godine položila je prve zavjete i kao sestra Marija. Terezija počela raditi na školi u Galgenenu.
Aktivnosti oca Teodozija su se proširivale, jer ljubav Kristova gonila ga je na nove pothvate. Nezbrinutost bolesnika i staraca potakla ga je da preuzme rad u ubožnici u Nafelsu godine 1850. Bio je to težak početak novog apostolata. Zato za voditeljicu ubožnice i škole koja se nalazila pokraj ubožnice poziva mladu s. Mariju Tereziju. Ovo je za nju bila teška kušnja, jer je vrlo voljela rad sa djecom, a sada ga se morala odreći i još k tome zbog teških prilika raditi u civilnom odijelu. Unatoč poteškoća svom dušom posvetila se brizi za ove siromahe i ubrzo stekla ime majka siromaha.
Nakon dvije godine, 1852., neumorni o. Teodozije preuzima rad u bolnici u Churu, a vodstvo nove ustanove povjerava također s. M. Tereziji. Ovo novo polje rada zahtijeva i nove sile, te o. Teodozije godine 1856. osniva novu družbu - Milosrdne sestre sv. Križa, odredivši joj kao temeljnu svrhu i djelokrug - služenje siromasima i bolesnima. Njegova vjerna suradnica u ovom apostolatu je s. Marija Terezija. Izabrana je za prvu generalnu poglavaricu Družbe i do smrti bila majka i duša zajednice čije je sjedište bilo i danas je (Institut Ingenbohl, CH - 6440 Brunnen) u švicarskom mjestašcu Ingenbohlu, nedaleko od gradića Brunnena. Pod njezinom upravom ne umnaža se samo broj članica Družbe, nego se Kongregacija i prostorno širi. Osnivaju se nove provincije u Austriji, Njemačkoj, Češkoj, Slavoniji (Đakovu) i drugdje. Iznenada 15. veljače 1865. umire utemeljitelj o. Teodozije, a sva briga o mladoj Družbi, uz to i mnogi započeti pothvati i s tim u vezi nastali dugovi i obveze, padaju na leđa mladoj Časnoj Majci.
Ona velikom upornošću i mudrošću nastavlja voditi družbu. Pod njezinim vodstvom sestre su došle na glas kao najpožrtvovnije i najtraženije za rad u bolnicama, ubožištima, školama. Posebnu skrb gajila je majka M. Terezija prema djeci koja su oštećena u razvoju te za njih osnivala domove. Njezine sestre još i danas rade gdje god mogu s ovom djecom.
Iscrpljena brigama, radom, neprestanim putovanjima i teškom bolešću preminula je na glasu svetosti u kući Matici u Ingenbohlu 16. lipnj a 1888. godine s riječima “Nebo, nebo! “. Tu je u samostanskoj crkvi njezin grob, koji s poštovanjem i pobožnošću posjećuju ne samo njezine sestre sa svih strana svijeta, nego i mnogi drugi štovatelji koj i su se odmah nakon njezine smrti počeli utjecati njezinom zagovoru. Dana 29. listopada 1995. priznala je Sv. Crkva herojske kreposti majke M. Terezije i odobrila njezino štovanje proglasivši je blaženom i ubrojivši je među svece Katoličke Crkve. Blagdan joj se slavi na dan smrti, tj.16. lipnja.
Posebno mjesto štovanja Blaženice je i samostanska crkva sestara sv. Križa u Đakovu posvećena inače Presvetom Srcu Isusovu. Tu se svakog 16. u mjesecu slavi sv. misa u čast bl. Majke Terezije za potrebe svih njezinih štovatelja koji dolaze iz bliže i dalje okolice Đakova, a svoje nakane, molbe i zahvale upisuju u Knjigu preporuka koja se nalazi na ulazu u crkvu i dostupna je svakom štovatelju. Mnogi su doživjeli Božju pomoć po zagovoru bl. majke Marije Terezije i bl. s. Ulrike Nisch, blaženice iste Družbe proglašene blaženom još 1. studenog 1987. godine. Bila je to skromna, ponizna, jednostavna sestra kuharica u samostanu u Hegne-u u Njemačkoj, ali je postigla visoki stupanj savršenosti i svojim zagovorom pomaže potrebnima.
