Okupljenih čedrdesetak članova na početku se uputilo prema Vrtu sv. Franje u kojem se molio križni put.
Bio je to križni put koji nije napisan na papiru, u zraku ili u riječima, nego je utjelovljen u suzama majke dok se prisjeća svake proživljene borbe za svoje dijete, u bolnim leđima oca koji gura djetetova invalidska kolica, začuđenom i privrženom pogledu brata ili sestre, u bolnim i zgrčenim tijelima djece u kolicima na čijim licima unatoč svemu blista čisti osmijeh radosti samo zbog činjenice da su tu… Nisu mogle ne poteći suze svim okupljenima kad se sagledao vlastiti križ u odnosu na ove križine. A tu je bila i priroda koja se budila u pokojoj proljetnici i pupoljku, sunce koje je milovalo ruke koje su pokretima pokazivale Isuse volim Te, slavim Te, hvalim Te...
Svo ovo bolno i radosno iskustvo fra Zvonko Benković prikazao je u misnoj žrtvi iza koje je slijedio bljesak zajedništva u pjesmi i druženju.
Zahvaljujemo svima koji su došli i koračali s nama. Posebno članovima Udruge Susret iz Čitluka i Udruge Vedri osmijeh iz Mostara.
