Ljudi danas ne vole koncept žrtve, jer im se servira suprotni koncept – koncept UŽITKA! Budući da živjeti stvarni život i stvarne odnose iziskuje neprestano suočavanje sa vlastitim granicama i granicama okoline, a to nije ugodno – puno je lakše pobjeći u virtualni svijet gdje je sve moguće, lijepo, fotošopirano, lagano i komotno. Dosta je samo naučiti kako pritiskati dugmiće. Nismo ni svjesni kako smo svi skupa zarobljeni u nečemu što zapravo nije život, nego OVISNOST, koja na kraju vodi u pravu tjelesnu i duhovnu smrt. Započet ću s pričom:
KRTICA I SUNCE (prema priči Stjepana Lice)
Krtica i sunce su bili prijatelji. Igrali su se svaki dan, uživali gledati se, smijati se…, živjeli su jedno za drugo. Jednoga dana na livadi je iznikao cvijet. Sunce je i njega primilo u igru. Ipak, kad je došla noć, krtica koja nije htjela s nekim drugim dijeliti prijateljstvo sa suncem, odgrizla je cvijetu korijen. Grizla ju je savjest i cijele noći nije mogla spavati. Ujutro, sunce je odmah vidjelo što se dogodilo. Na travi je ležao uveli cvijet. Ali nije bilo ni krtice. Stidjela se pogledati suncu u oči pa se zavukla pod zemlju. Samo je na travi ostao trag zemlje gdje je iskopala rupu. Sunce ju je zvalo cijeli dan. Govorilo joj je da mu je cvijet bio drag, ali može ogrijati pa će još više i drugih cvjetova izniknuti, ali da je krtica samo jedna i da mu jako nedostaje. Krtica se svejedno bojala izaći. I tako su prolazili mjeseci i godine. Nakon tri godine krtica je ipak jednom izašla iz rupe. Sunce ju je odmah vidjelo i pozdravilo: „Dobro mi došla moja prijateljice!“ Ali krtica ga nije vidjela, samo se okrenula u pravcu glasa. Oči su joj od života pod zemljom oslijepile. Za sebe je promrmljala: „Iako ti još ponekad čujem glas, znam da te više nema jer te ne vidim!“ i vratila se živjeti pod zemlju.
Mi smo te krtice. Nakon istočnog grijeha i dan danas živimo pod zemljom. Možda ponekad čujemo Božji glas, ali pošto ga ne vidimo, ne vjerujemo da Bog još postoji. Isus Krist je došao da nas upozori na našu sljepoću, da nam pojasni kako poći putovima kojima nas Božja ljubav vodi, uči poniznosti, mudrosti i kako naći put k Nebeskom Ocu. Kako ponovno vidjeti Sunce!
Koliko su tvrda naša srca i slijepe naše oči više ni sami ne znamo. Jer baš kao i krtica mislimo da je ovo prava stvarnost života. Mi mislimo da smo „čisti“ a zapravo smo poput ovisnika zaglušili naša osjetila i našu savjest raznim strahovima, kalupima, navikama, virtualnim svijetom i tehnologijom, sebičnošću… Bivši ovisnici svjedoče o tome što se događa u tijelu kad se očiste od droge: kako im se probude osjetila, osjećaji, svijest i savjest i tek tada postaju svjesni što su radili sebi i drugima. Prije toga kažu, od droge nisu imali osjećaj ni za što – samo jedan cilj: doći do još droge pod svaku cijenu, pa i ljudskog života. Ljudi koji su ostavili cigarete također svjedoče o tome kako im se vratio osjećaj okusa, mirisa, užitka… Od nikotina svi ti osjećaji zatupe… Dok si ovisnik nisi dakle svjestan koliko si umrtvljen u osjećanju stvarnih senzacija života.
Za korizmu sam se odrekla televizije. I djeca. Tome su me potakle slijedeće spoznaje o važnosti rane stimulacije mozga koje sam izvukla iz predavanja dr. R. RAJOVIĆA (neuroendokrinolog) koji se posvetio istraživanju o tome kako medicina može pomoći u pedagogiji i psihologiji tj odgoju. Ovo su ukratko njegove teze:
ČOVJEK JE BIĆE POKRETA. Znanost je dokazala da je broj naših nervnih ćelija genetski predodređen, ali ne i njihova povezanost – sinapse, nego se sinapse razvijaju onoliko koliko se mozak stimulira podražajima. Broj sinapsi određuje inteligenciju, prilagodljivost čovjeka. Najveći stimulant je pokret. Najveći broj sinapsi formiraju PRSTI (zato je važna fina motorika, dodir, manualni radovi, igre...) a zatim GOVOR, pa VID. Najsloženiji pokret je AKOMODACIJA OKA (dalje-bliže). Ako dijete gleda 3-4 sata televiziju ili video igrice živi 40 000 motoričkih pokreta manje, nema ni akomodacije oka jer je djetetov pogled samo u jednoj točci.
MOZAK služi za preživljavanje – pa razvija ono što se koristi. Ako se nešto ne koristi to odumire. Ako se naše sinapse ne koriste – odumiru. Posljedica je gubitak inteligencije, pamćenja (demencija) i najfinijih funkcija mozga – čitanje, pisanje, računanje... Javlja se i tjelesna zakržljalost, pretilost i agresija, poremećaji privrženosti, otuđenje, psihički poremećaji.
Danas već 40-50% djece, dakle svako drugo dijete, i ovdje kod nas ima neki poremećaj govora – dislalija, disgrafija... ili poremećaj fine motorike. Profesori tjelesnog u Grudama mi govore kako zapažaju kako su djeca sve nespretnija, u osmom razredu ne znaju kolut naprijed, ne znaju trčati, voditi loptu… Preveliko korištenje tehnologije dovodi do ozbiljnih psiholoških, emocionalnih i duhovnih problema te trostrukog otuđenja: od sebe, drugih i prirode. Momci iz različitih terapeutskih zajednica svjedoče o sve većem broju mladića koji dolaze zbog ovisnosti o internetu, zbog problema depresije, anksioznosti, autodistrukcije, tjeskobe, gubitka volje za životom.
Događa se zapravo to da mi ljudi, po prvi puta u povijesti, umjesto da idemo naprijed u evoluciji, mi idemo natrag, nazadujemo. Tjelesno, emotivno, psihički i duhovno vraćamo se u primitivne stadije debilnosti i infantilnosti, posesivnosti. Takvi ljudi i takva djeca ne mogu izrasti u osobe, ne mogu živjeti više razine životne punine, ne mogu živjeti žrtvu i samodarivanje na koje smo kao djeca Božja pozvani.
Američka akademija za pedijatriju i Kanadsko pedijatrijsko društvo tvrde da djeca do 2 godine ne bi smjela biti izložena nikakvoj tehnologiji, od 3 do 5 godina trebala bi se ograničiti na jedan sat dnevno, a od 6 do 18 godina na 2 sata dnevno.
Mogu reći da je život bez televizije doista jedno oslobođenje. Otkrila sam novu dubinu i količinu vremena koja se sastoji u tome da stvarno živiš vrijeme i odnose u kojima si trenutno, a ne uvijek sa mislima u onom slijedećem, samo brzo jer nešto počinje na televiziji, ili napola prisutno u razgovorima jer s drugom polovicom pažnje slušaš ono što je na ekranu ili vrtiš slike i scene onoga što si prije pogledao u filmu ili nekoj emisiji. Tek kad se nečega odrekneš vidiš koliko si prije bio zarobljen.
To moje „otpetljavanje“ od zarobljenosti medija potaklo me na razmišljanje o tome kako mi zapravo uopće ne znamo kakav je život bez svih zapetljancija… koliko smo još ljudska djeca, a Crkva nas kroz korizmena odricanja poziva da postanemo djeca Božja. Da otkrijemo život bez „narkotika“ ovog svijeta!
Pogledajte što su nam mediji i tehnologija još napravili – uvukli su nas u život komotnosti, brzine, dugmića, uspavali nam mozgove i navikli nas ulaziti na široka vrata, dobiti sve nabrzaka, jeftino, bez prevelike žrtve i truda. Svojim ponašanjem postajemo primjer i našoj djeci, jer ona doživljavaju kako je tati puno lakše izvaliti se na kauč i gledati utakmicu, nego je igrati s njim. Kako je mami puno lakše gledati neku seriju ili kako se pravi ručak na TV, nego ga praviti s njim. Dijete osjeća našu sebičnost i naš unutarnji stav „daj mi moj mir!“ i to će postati i njegov način života. Dijete je otkrilo kako je najvažnije nešto tražiti i da će to od roditelja dobiti samo zato da ga se ostavi na miru,da se dijete previše ne uzbudi jer ako se nešto zabrani treba proći suze, viku, objašnjavanje, biti s dijetom – pa je lakše odmah mu udovoljiti i nemati kentru. Ne mislimo na to da nam dijete tako postaje mekušasto, nesamostalno, sebično, manipulator, infantilno (mozak mu se ne razvija jer je dokazano da se sinapse bolje razvijaju ako dijete prije treba samo riješiti problem, sam preći neku prepreku, samo se domisliti – a ne uvijek dobiti sve servirano.) Eto vam najbolje predispozicije za postati OVISNIK!!!
Mi smo zapravo svi ovisnici. I to nam je otvrdnulo srca. Jedini lijek i jedini put i jedini primjer nam daje Isus: a to je ŽRTVA! Samo umiranje sebi, otvara te drugom. A naša sreća je u drugome. Čovjekov poziv je „BITI ZA DRUGOGA!“ Samo činiti ono što ti je teško, u čemu te je strah – čini da naučiš pobjeđivati svoju sebičnost, svoje požude, svoje navike i predrasude i otvara ti nove prostore spoznaje o sebi, samokontrolu, vodi ka svetosti.
Čovjekov poziv je biti SVET. Naš duh se može smiriti samo u Bogu.
Ovisnici nisu sretni. Kad svjedoče o svom putu rehabilitacije kažu da su bili sjene, mrtvi kosturi, da više nisu živjeli nego preživljavali do slijedećeg „šuta“. Sami, uplašeni… Došli su se liječiti jer su željeli opet biti živi, biti radosni!
Zar i ljudi danas nisu takvi, mrtvo meso koje preživljava do sljedećeg „šuta“ koji je za nekog serija, utakmica, film, igrica, facebook… Malo ljudi stvarno živi, malo je radosno. Nasuprot tome Isus nam govori da trebamo osjećati RADOST! Ne postoji neka apstraktna radost, neki osjećaj od niotkud. Radost je skup od puno malih osobnih radosti koje su plod učinjenih dobrih djela, žrtvica, pomaganja drugima, darivanja i sebedarivanja drugima… Takav stav i život ti izgrađuju to neko unutarnje zadovoljstvo, unutarnju radost koju ti svijet ne može oduzeti.
Kroz ovo vrijeme koje nam je još preostalo do Uskrsa, ali i do konačnog Uskrsa, probajmo prestati biti ovisnici. Probajmo izaći iz tog narkomanskog mentaliteta koji traži samo ugodu. Otvorimo se za žrtve i žrtvice i vidjet ćemo kako će se u nama rađati radost i život. Ono dijete Božje koje vidi Sunce i igra se s njime.
