Posebno nikad nisam voljela euforična stanja niti događaje. Ali ovaj put sam se zarazila. Ovaj put sam vjerovala. Ovaj put sam živjela. I ovaj put sam se bojala. Bojala sam se upravo ovoga o čemu sam proročki pisala na dan finalne utakmice s Francuskom: “Za što danas molim? Ono što je veliko na ovom SP je Duh zajedništva, ljubavi i podrške... njime smo svi opijeni zato što tražimo i težimo DUHU SVETOM, DUHU BOŽJEM. Ne molim stoga za pobjedu naših Vatrenih, nego za pobjedu Duha Svetoga kojeg oni navještaju svojom hrabrošću, poniznošću i radošću. Toga Duha nam treba u ovoj našoj Hrvatskoj i ako Vatreni izgube i ako Vatreni pobjede. Duh Istine i Svijetla uvijek razotkriva duha tame. Sad je tako puno svijetla, pa molim i da Bog zaštiti sve one koje sada veličamo i slavimo, jer se u pozadini sile tame bore kako bi sve dobro, Božje i domoljubno ponovno zablatili i uništili. Za to se danas molim! Da sve ovo lijepo što se ovih dana podiglo i živjelo ne odleti samo kao lijepi san koji ostavlja gorak okus u ustima, nego da se isti žar borbe za lijepo, životno, trajno, istinito, bratsko, zajedničko… proširi na naš svakodnevni, stvarni život.“
Tek na kraju, kad se pred prepunim Trgom bana Josipa Jelačića, naprasno zatvorio doček naših Vatrenih usred nedovršene pjesme Geni kameni s jednim jadnim „laku noć“, a dok ni mi gledatelji ispred malih ekrana , ni oni prisutni na pozornici i oni ispred nje nismo shvaćali što se dešava, dok su Modrić i ekipa još urlali: Hoćemo još!!! – shvatila sam da su naši Vatreni, a posebno njihov KAPETAN I IZBORNIK vodili zapravo svoju zadnju utakmicu ovog Svjetskog prvenstva. Zadnju i možda najtežu jer je bila protiv tzv. svojih, a za svoje, za one za koje su igrali cijelo vrijeme: ”Igrali smo na Svjetskom prvenstvu za sebe, za svoje obitelji, za vas, za cijelu Hrvatsku, za sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, za Hrvate diljem svijeta, za naše branitelje, da nije bilo njih ne bi bilo ni ove šahovnice” - kako je lijepo rekao Dalić.
Razumjela sam tada i zašto je ova naša Repka bila tako snažna na ovom SP. Bila je zato jer je doista u te riječi svoga izbornika vjerovala i to cijelim srcem. Mladi ljudi, borci – najspremniji su ginuti za ideale! A sad su imali čovjeka koji im je te ideale potcrtao i sam ih živio. Zato je Luka Modrić mogao izjaviti: „Nikad do sada nisam osjećao ovakvu vjeru u svlačionici, još od mog dolaska u reprezentaciju!“ To je snaga čistog i iskrenog domoljublja koja je ujedinila sve ono domoljubno u Hrvatskoj, dijaspori i svijetu, a prokazala sve ono udbaško! I tog su se domoljublja naše političke elite opet uplašile i zastidile. Zato ga se nije smjelo vidjeti ni pokazati: Važnije je bilo kakvu ćemo sliku poslati u svijet od ponosa na to što smo MALA ZEMLJA S VELIKIM SNOVIMA I MOGUĆNOSTIMA!
Ukrcavši u svoj autobus Thomsona i Šimunića, Repka je najslikovitije pokazala do čega joj je stalo, što živi, za što se borila. I to joj nisu dali do kraja na Trgu pokazati svima. Domoljubni zanos, domoljubno srce, domoljubnu snagu. Usuđujem se reći da je taj vrhunski izrežirani doček o kojem režiser Krešimir Dolenčić nikako da prozbori što nas to čeka po protokolu, osim vožnje, vožnje, vožnje… bio zapravo jedna velika sabotaža, izrežirana tako da se i gledatelji i Vatreni izmožde u kolonama (iako lijepim i prisnim), ali preiscrpljujućim i predugim za ljude koji nisu spavali, koji su cijeli dan na putu, gladni, polupijani, skuhani… kako bi na kraju na pozornici nešto improvizirali pod izlikom da su svi umorni. Režiser valjda mora imati tajming za svoju predstavu jer svaki čin ima svoje vrijeme i mjesto. Pa da su pripremili 3 pjesme za Thompsona bilo bi dostojanstvenije nego forsirati da igrači zabavljaju sami sebe. Vidjelo se kako čekaju da za njih zapjeva netko! Sav besmisao protokola najjasnije se pokazao u pripremljenim balonima koji na kraju nisu dočekali igrače, nego su skoro neopaženo odlepršali u vjetar. Baš kao i sva isprazna obećanja države u kojoj živimo.
Na našim ulicama ovih dana nisu se okupljali navijači – nego domoljubi! Ta nisu svu onu lijepu, čistu, ponosnu mladež i sve one obiteljske ljude duž cesta i trgova koji iako brojni nisu napravili niti jedan izgred (za razliku od razvikane ULTRE), okupile prazne riječi sluganskih političara, nego veliko vatreno srce koje je gorjelo nošeno izbornikovim riječima: IZNAD SVIH HRVATSKA! To je ono što je bilo znakovito i što smo svi osjećali: svaki mali Hrvat na bilo kojem mjestu zemaljske kugle. Prepoznavali smo se kao braća i sestre, istih kamenih gena. Zato je ova zadnja želja našeg kapetana Luke bila tako značajna i znakovita. Nadasve hrabra. Sad razumijem kako je i zašto od onog malog pastira mogao postati kapetan ove nenormalne Reprezentacije. Nema u njemu straha od vukova. Riječima pjesme GENI KAMENI htio je zapravo poručiti svome narodu ono što ih je ovih dana vodilo, što i sad u srcu nose i što nama pokazuju kao smjer. To su doista veliki i sveti stihovi, kao što je velika i sveta ljubav koja se nosi za svoje obitelji, Domovinu i Boga.
GENI KAMENI, ovo su njezini stihovi:
Čvrsta ruka i poštenje
Sveta voda i krštenje
Budi čovik to je dika
Budi roda svoga slika
Nedaj na se, nedaj svoje
Nemoj tuđe, prokleto je
Jer ko život tako prođe
Ponosan pred Boga dođe
Gdje god da te život nosi
Uvik moraš znati ko si, hej
Geni, geni kameni
Vatra gori u meni
Geni, geni kameni
Takvi smo mi rođeni
Uzmi ili ostavi
Loša bila 45ta
Rasula nas preko svijeta
A sad nova loza raste
Vratile se doma laste
Plave krvi, bijela lica
Rađaju se nova dica
Na kamenu ka na svili
Di oduvik mi smo bili
Gdje god da te život nosi
Uvik moraš znati ko si, hej
Geni, geni kameni
Vatra gori u meni
Geni, geni kameni
Takvi smo mi rodeni
Uzmi ili ostavi
