Rastrzani oko božićnih priredbi, koncerata, raznih adventskih sajmova, kupovine, kuhanja, čišćenja… Svi nekako čekamo taj Božić, ali i potajno želimo da već jednom prođe, kako bi nam se životni ritam malo smirio. Nažalost, često puta u toj tutnjavi različitih nametnutih „mora se imati“ baš taj i taj ukras, tu i tu stvar, to i to jelo, taj i taj božićni kolač… zaboravimo kako sve to za Isusa uopće nije važno. Zašto? Pa pogledajmo gdje se dogodio prvi Božić:
Dogodio se u tišini štalice! Bog nije odabrao buku adventskih koncerata. Izabrao je TIŠINU nenaseljenog kraja! Nije izabrao svjetlećim lampicama i laserima okićene ulice, blještave jelke, sajmišne trgove. Došao je u INTIMI I ZAJEDNIŠTVU dvoje ljudi koji su se trudili živjeti Božji zakon. Nije tražio ugodu bogatog doma, trpeze, skupih poklona, a praznih i odsutnih srca. Isus je došao na SIROMAŠNO sijeno na kojem su mu toplinu svojom PRISUTNOŠĆU I BRIGOM pravila tijela magarca i vola. Bog nije izabrao niti sveta i posvećena mjesta sakralnih prostora, samostana, hramova ili uzvišenih i nedostižnih zvanja i zdanja. Rodio se na smrdljivom zraku punom pljesni, znoja i vonja, ali PROSTORU I ZRAKU OTVORENOM ZA PRIMITI BLIŽNJEGA U POTREBI.
Stoga dragi moji čitatelji! Stanite ovih predbožićnih dana pred JASLICE! (Ne pred izloge supermarketa!) Dopustite da vas Duh Sveti prodahne i uputi u ono što je bio PRVI BOŽIĆ: zajedništvo muškarca i žene u slušanju Božje Riječi. Poslušnost i življenje te Božje Riječi. I ta se Božja Riječ kroz njihovo darivanje i samodarivanje jedno drugom utjelovila, u ljubavi se rodila. Stvorila novi život. Stvorila Ljubav!
Došašće i Božić su stoga na poseban način dani darovani OBITELJI! To su godišnje obiteljske duhovne vježbe u predviđenom duhovnom hodu liturgijske godine koje služe tome da si obitelj ponovno osvijesti koliko je važna njezina uloga u oblikovanju čovjeka, društva i svijeta u kojem živimo. Ljubav, sebedarje, žrtva, empatija, briga, samilost, pažljivost, nježnost, poučljivost, suosjećanje… sve ono što je lijepo i plemenito, ono što nas zapravo čini ljudima i sinovima Božjim – uči se u obitelji, kroz obiteljske odnose.
I to vam je dragi moji pravi Božić: BITI I ŽIVJETI obiteljsko zajedništvo jednih s drugima i zajedništvo s Bogom u molitvi u intimnosti vlastitih domova, onakvih kakvi jesu (a sigurno nisu gori od Isusove betlehemske štalice). Pravi Božić je ona BRIGA I NJEŽNOST prema ljudima s kojima dijeliš svoj život i svoje vrijeme, kao i s onima koje ti je Bog poslao kao bližnje i potrebite.
Ne zaboravite posebno vi roditelji, kako vi postavljate model pripremanja i slavljenja Božića svojoj djeci. Vi im sada svojim primjerom pokazujete što je to u Božiću važno! Skupi poklon i večernji izlazak ili zajedničko kićenje jelke na Badnje veće uz božićne pjesme, pravljenje kolača, molitveno bdijenje i misu ponoćku. (Ovakav je Božić usađen u moje srce!)Ovakav Božić želim i ja predati svojoj djeci. Da kao i ja misleći na Božić osjećaju neponovljivu obiteljsku toplinu oko srca.
I ne zaboravite! Ma koliko se mi za Božić međusobno darivali, ipak najveći i najvažniji poklon svatko od nas dobija od malog Isusa: paket MILOSTI za cijelu novu godinu, novih 365 dana do slijedećeg Božića! Zato je dragi moji Božić tako velika fešta.
Najveći poklon se daje nama, ukoliko smo mu pripremili otvorena srca poput Marije i Josipa!
Nek vam ovaj Božić stoga bude što sličniji onom prvom Božiću! Svako dobro!
Paula Tomić (za školski časopis CVRČAK)
