Tako je npr. sasvim logično postalo u crkvama zapada truditi se izbaciti sva moguća mjesta preko kojih bi se ljudi eventualno dodirom mogli zaraziti nekim virusom. Pa se izbacilo rukovanje pri pružanju mira (iako dodir i zagrljaj imaju veliku psihološku moć poboljšanja općeg stanja čovjeka jer se pri dodiru oslobađaju hormoni sreće koji smiruju i opuštaju). Izbacila se blagoslovljena voda (iako se zna kolika je važnost blagoslova koju blagoslovljeni predmeti i voda nose u sebi), a sada se uklanjaju i klupe, odnosno klecala kako se ne bi pri klanjanju, odnosno spuštanju na koljena morali dodirivati drveni nasloni. Ukida se klanjanje i unose se stolice… (iako se zna koliko je važan položaj tijela u liturgiji, posebno klecanja kao izraza dubokog poštovanja, svjesnosti vlastite neznatnosti nasuprot Božje veličine). Ima li tu zdravorazumski i ljudski gledano išta pogrešno? Naravno da nema, dapače sve je to tako logično, epidemiološki ispravno i sve služi zaštiti čovjekova zdravlja.
Duhovnu devastaciju ovakvih poteza razumije sve manje ljudi. To kako sve počinje služiti tijelu, kako se izbacuje poimanje duhovne stvarnosti, božanske moći, misterija i najposlije vrhovnog zadatka svete crkve koje nije spasenje tijela, nego spasenje duša, počinje se zaboravljati i ne shvaćati.
Tako nam sotona preko bezbrojnih „malih“ i suptilnih pomaka iz božanske u ljudsku dimenziju zapravo krade“vjeru“, krade duhovnost i našu religioznost izravnava sa zemaljskim štovanjem ljudskih zakonitosti koje su sve na službi mira, tolerancije, sveobuhvatnog zajedništva, pomaganja… svega onoga što će jednoga, ne tako dalekog dana, ušetati u naše domove i crkve kao jedinstvena Nova svjetska religija – štovanje jednog boga i njegova jednog proroka.
U ovakvom vremenu Bog od nas traži istinsku poniznost i bezuvjetno pouzdanje u Njega. Zato Gospa u rođendanskoj poruci vidjelici Mirjani od 18.3. 2022. kaže: „Majčinskom ljubavlju vas pozivam da puni snage, vjere i pouzdanja gledate prema mome Sinu. Njemu otvarajte svoja srca i ne bojte se. Jer moj Sin je Svjetlo svijeta i u Njemu je mir i nada.“
Marija i sveti Josip nisu puno toga razumjeli o tome što im se događa i zbog čega ih Bog negdje šalje ili poziva. Kao i svi proroci i sveci, morali su ići samo putem vjere i povjerenja zagledani u vječnu Riječ koja se u svetom pismu objavila i koja stoji kao vječno svjetlo koje neće proći dok se i njegova posljednja riječ, odnosno znak ne ispuni. Sve drugo izvan Riječi, sve što daje lažnu sigurnost, sve što se razumom pokušava objasniti, dokučiti, spoznati – nije od Boga. Naš Bog nije „Vječna mudrost“ koja se shvaća glavom te razglaba po sinodama, sastancima, demokracijama i odlukama. Naš Bog je ona Vječna Mudrost koja se objavila preko MUKE; SMRTI I USKRSNUĆA i ima samo jedno ime koje stane u samo jednu riječ: LJUBAV!
I ta Vječna Mudrost ne shvaća se glavom, nego srcem koje ljubi. Bog je ljubav i samo onoliko koliko ljubiš možeš razumjeti Boga, možeš ga upoznati. Zato Gospa u Međugorju uporno govori kako je najveći problem ljudi, pa i vjernika, taj što nisu upoznali ljubav Božju. (usp. „Zato vas iznova, iznova pozivam da molite za onu moju djecu koja nisu upoznala ljubav moga Sina; da moj Sin svojom svjetlošću ljubavi i nade obasja i njihova srca…“) Kada bih sve jezike govorio, brda premještao, čudesa činio, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! – govori nam sv. Pavao. I u tome je tajna – ključ po kojem ćemo moći prepoznati Krista od Antikrista, Isusove vojnike i vojnike antikristove: po ljubavi koju budu imali ili nemali u svojoj vjeri, zakonima, ritualima, društvu…
Postoji još jedna velika razlika između Božanskog i sotonskog djelovanja. Sotona voli slavu, sjaj, raskoš, javnost, golotinju, prva mjesta, masu i glasnoću… Bog se naprotiv objavljuje u skrovitosti srca, intimi vlastite sobe, u laganom lahoru, samoći, skromnosti, izopćenosti… Bog posebno voli periferije, margine, zabačenosti… tamo gdje, po ljudski, izgleda kako nema ništa važno. Baš tamo Bog pronalazi svoje mjesto. Poput Nazareta. Poput malene šesnaestogodišnje siromašne djevice Marije, pa i poput Međugorja, malog hercegovačkog nepoznatog mjesta na zemaljskoj vjetrometini. Za Boga ne postoji zabačenost, ne postoji zaboravljeno srce, život ili egzistencija… On se sagiba baš tamo gdje čovjek misli da nije vrijedan Božjega pogleda. I to nam Isus otkriva na svom putu prema Jeruzalemu obraćajući se i pomažući baš one koji godinama žive zaboravljeni.
Bog to govori i nama u ovom hodu prema Uskrsu: da neće zaboraviti naše periferije, naše samoće, pitanja i osjećaje 'niškoristi'. On će uskrsnuti baš tamo, na tim golgotama, ako mu to dopustimo, ako se s njim pomirimo.
Grčka riječ za pomirenje znači: postati netko drugi, ne više onaj od prije. A to je ono isto što Isus poručuje Petru: „Tko želi ići za mnom neka zaniječe samoga sebe i slijedi me!“ Što riječ 'zanijekati' znači? Kad Petar u noći velikog petka zaniječe Isusa, on kaže“Ne poznajem tog čovjeka!“ Kad kažemo dakle kako trebamo zanijekati sami sebe, to znači kako samima sebi trebamo reći: „Ne poznajem više onog starog čovjeka kakav sam prije bio jer sam postao netko drugi!“ „Pomirenje“ je dakle, ulazak u stanje izmirenja s Bogom jer nam se srce promijenilo, jer smo postali drugačiji, novi, uskrsli čovjek!
Neka vas, dragi čitatelji na ovom putu pomirenja, preobrazbe i uskrsnuća prati i štiti topla majčinska ruka naše Gospe! SRETAN USKRS!
Paula Tomić
