Budući da je početkom četvrtog stoljeća kršćanstvo dobilo vjersku slobodu i zaštitu kršćanskih vladara, umjesto borbe s poganskim svečanostima kršćanstvo je, barem nekima od njih, čini se, nastojalo doskočiti uvođenjem kršćanskih blagdana baš na datume određenih poganskih slavlja. Tome je pridonio i glas pape sv. Grgura I. Velikog (590. – 604.), koji je u uputama biskupima između ostaloga naglasio: „Koji bi u iskrenoj namjeri željeli privesti strance kršćanskoj religiji, pravoj vjeri, trebaju nastojati (to postići) blagošću, ne strogošću.“ Umjesto napora, osobito agresivnoga, oko iskorjenjivanja poganskih praznika Papa je preporučio da ih se diskretno zamijeni kršćanskima.
Kao reakcija na uvođenje državnoga poganskog blagdana Natalis Solis invicti („blagdan rođenja nepobjedivog Sunca“), što ga je 274. godine ustanovio car Aurelijan (270. – 275.) u čast boga Sunca iz Emese u Siriji, rana Crkva uvela je Božić, blagdan rođenja Isusa Krista kao jedinog „Sunca pravde“ (Mal 3, 20) i „Svjetla svijeta“ (Iv 8, 12). Tako u Kronografu za godinu 354., u najstarijem pisanom spomenu o slavljenju Božića u Rimu, stoji zabilježeno da su 25. prosinca rimski građani slavili rođendan Sunca, a kršćani na taj isti dan Kristovo rođenje, a 336. godine, prema istom izvoru, slavili su ga u novoizgrađenoj bazilici na vatikanskom brežuljku.
(Halloween : poganstvo staro i novo / Josip Blažević)
