Ondje je gospodar vrta običavao šetati po dnevnoj vrućini. Jedno plemenito bambusovo stablo bilo mu je najljepše i najdraže od svih biljaka, stabala i raslinja u vrtu.
Bambus je rastao godinu za godinom i postajao sve privlačniji. Ali – tada se dogodilo. Gospodar se zabrinut približavao svom omiljenom stablu.
“Dragi bambuse, ti si mi potreban.” A bambus tiho odgovori: “Spreman sam, upotrijebi me kako želiš.” Gospodarov glas je postao ozbiljan. “Da bih mogao upotrijebiti, moram te potkresati.” Bambus se prepao.
Njega potkresati, njega, najljepše stablo u vrtu. U vrtu je nastala tišina. Bambus je prignuo svoju ponosnu glavi i šapnuo: “Gospodaru, ako me ne možeš upotrijebiti bez potkresivanja, tada učini što želiš i potkreši me.” Sunce je sakrilo svoje lice. Jedan je leptir prestrašeno pobjegao. A bambus je drhtao. Ali, time nije sve bilo gotovo.
“Bambuse, moram ti još nešto više učiniti. Moram te presjeći i izvaditi tvoje srce. Ako to ne učinim, ne mogu te iskoristiti.” Bambus se prignuo do zemlje: “Gospodaru, reži i dijeli.”
