Bijaše sretan kako to može biti samo smiješak, a ponekad je fućkao. Jednog je dana stigao u gradić kojega stanovnici bijahu jako nervozni, a promet zagušen. Zaustavio se na semaforu čekajući zeleno svjetlo. Iznenada spazi sudar dvaju automobila. Dospjeli su na sam rub ceste. Kad su se vrata otvorila, iz prvog auta izađe namrgođen čovjek. Smiješak mu se odmah nalijepi na lice, razvedri ga, raspoloži i dade mu posve prijateljski izgled. Iz drugog je auta izašla uzrujana žena stisnutih šaka.
Kad vidje čovjeka, iznenadi se njegovu nasmiješenu licu pa se i ona nasmija. Oprosti, ja sam kriva, reče žena.
Događa se, što se tu može, otopvrne čovjek i predloži da pođu na kavu. Smiješak nastavi svojim putem. Nasmiješio je službenicu u poštanskom uredu pred kojom su ljudi u redu stajali i vedro čavrljali.
Prešao je na lice jednog profesora i učenici su u čas postali pažljivi. Kad je prišao liječniku, ravnatelju poliklinike, njegovi su se bolesnici počeli bolje osjećati!
