Onaj tko nije zaista trpio, ne zna ništa, još uvijek je slijep tapkajući onkraj čuvstva vlastite nesigurnosti, nošen tuđim valunzima strahova i kontrola.
Trpljenje je kisik za Dušu, to je gimnastika Duha, dvorana za treniranje vrijednosti odlučnog i nenadoknadivog cilja. Osobe koje nisu trpjele nužno su još na površini svoje Duše, na površini nesvjesnog samozadovoljenja, jer samo titranja koja proizlaze iz trpljenja imaju povlasticu probuditi skrivenu snagu osjećajnosti mistike i otkriti pravo lice Duše.
Samo bol, i opet bol, ima tajnovitu Moć svojim grubim dodirom učiniti da prostruje iz nas Iskre Svjetla, Odricanja, Veličina, Heroizma, Junaštva, Originalnosti, Kreativnosti, Karizme... Bol piše svoju Knjigu, a u toj Knjizi najljepša je stranica ona na koju je pala jedna Suza. Sva najuzvišenija djela što ih je ljudski Duh stvorio pripremljena su i srasla u boli, orošena obilnim, gorkim Suzama.
Želiš biti Velik, želiš biti Svoj? Morat ćeš prihvatiti barem jednu Bolest i barem jednu Slabost kako bi tvoja čovječnost postala više prozirna i kako bi se stavila u dodir s onim svjetovima u kojima su korijeni najboljih misli i osjećaja. Izgleda da se jedino Slava može zahvaliti samo izranjenim i okrvavljenim rukama. Svaka ljudska afirmacija plod je beskrajnih lanaca tajnih i skrivenih niti; to je sastavni dio duge i bolne povijesti koja utapa svoje korijene u nekoj dalekoj, nepoznatoj stranici natopljenoj krvlju i znojem.
Srce koje se uvjeri da je sreća maćeha krjeposti, dok joj je nesreća majka, Srce je u stavu Slušanja. To je konačno Srce koje je shvatilo dragocjenu pouku boli. Trošenje u boli konačno je učinilo Čudo i preobrazilo se u dragocjenu snagu. Upravo u trenucima za koje Srce drži da su mrtvi i izgubljeni baca svoje sjeme veličine i besmrtnosti.
Takvim Srcem, Čovjek postaje Tamjan...
... mora sagorijevati da se osjeti njegov miris!
