Zaista, može li čovjek bez Istine? Dugoročno ne, pogotovo ako se uzme u obzir da je Istina sam Bog. Ali zaboravljamo da i tog istog Boga, a onda i Istinu, svatko svojata i tumači kako mu milo i drago. Ostaje zaključiti - Jadan Bog s nama i takva Istina u nama.
Svugdje prihvaćena parola mase glasi: Teorija koja ništa ne stavlja u želudac, nije prihvaćena, a ja se pitam: O čemu je razmišljao gladan čovjek kad se posjeo na travu prije Kristova umnažanja kruha i riba? Nadam se da je razmišljao i o svemu onome što je to popodne i sam Krist propovijedao. Zamisli oduševljenje, kad su se najeli. A sad zamisli da nisu. Bi li to umanjilo veličinu Krista? Svakako bi, posebno za one koji privrženost prema njemu gledaju kroz materiju. Od tada do danas ništa se nije promijenilo, zapravo još je i gore, i to jako, jako gore.
Misao, prema današnjem modernom tumačenju shvaćanja, treba donijeti potvrdu da je korisna, tek tada se prihvaća kao istinita, posebno ako od nje izravnu korist ima sam establishment. Ne zaboravimo, tu je i vjera na kušnji. Danas se izostavlja, jer je previše prodanih duša oko nas, da Istini treba služiti bez osobnog interesa, da bi se za plaću dobilo samo nju. O Istino, daleko smo mi od tebe.
Spasonosne Istine, istinskog creda su upravo one Istine koje jedne ljude razdvajaju od drugih – čitajte Evanđelje. Da, kad se zaljubim u Isusa, nema te matere ni oca, tog šefa, muža, žene ili crkvenog autoriteta koji će mi stati na put Istine. Oni će imati svoju istinu, a ja moram pristati na to da za svih njih i svijet nemam svoju istinu, jer – ja imam Krista. Nemojte im to javno reći, jer jao si vam tada, ta i oni imaju Krista - nažalost ne znajući da Istina nije u javnom nego u privatnom.
Na kraju vam ostaje pitanje: Zašto ljudi ulažu toliko napora da drugi „ispravno" misle? Radi Istine? Radi Krista? Radi Crkve? Radi tradicije? Radi čovjeka? Ne,...
... radi sebe samih.
