Ljudi sebi „kopaju" oči da bi mogli biti zanimljivi kao što neki perverznjaci kopaju oči svojoj djeci da bi s pomoću njih mogli prositi i živjeti.
Danas je racionalnost postala iracionalnost i zato živimo pomrčinu Boga. Pa ipak, Bog se ne da istjerati iz svijeta. Ponekad je opasnija Božja Šutnja nego Riječ. Katastrofe, nedaće, ratovi, ekonomske krize i društvene revolucije govor su Božje šutnje. Unatoč bjesomučnoj propagandi protiv Boga, on nije iščezao ni iz najgorih ljudi. Nije paraliziran ljudskim grijesima, koji ipak ostaju grijesi.
Ako Bog nije vrhovna instanca za sve, onda to mora biti razum. Ali, ljude je zahvatila „intelektualna paraliza". Komotnije je nešto tvrditi ili pobijati nego to dokazivati. I dok se um proglašava božanstvom, u njegovu se čast stalno prinose ludosti. Ako nam um neće kazati što je Bog, kazat će što nije. Sve su naše riječi, misli, iskustvo relativni kad je riječ o Vječnomu, Neizmjernomu, Savršenomu. Stoga, „treba prodati pamet i kupiti divljenje prema Bogu" (Djelai-od-din-Rumi). On se bolje tako shvaća, jer duhovna je spoznaja, trajno divljenje.
Ne svodimo Božji misterij na svoje granice, jer On se otkriva onima koji znaju Ljubiti, a sakriva onima koji znaju samo razumjeti. Ima stvari što se god više gledaju, manje se vide. Takvo je sve neizmjerno. Tu je govor šutnje ipak nepodnošljiv. Ljudima smeta ludost da ne dođu do Boga, više njihova nego tuđa. Ali im nije dovoljna ni mudrost da dođu do Njega. Treba im još poniznost i otvorenost prema Njemu.
Bog je sama Ljubav. U Njemu je ona svemoguća, ponizna, neizmjerna i savršena. Zato su Božji atributi također sama Ljubav. I Božja je svemoć, svemoć Ljubavi. Bog je s ovu stranu Života, a ne s onu, stoga nisu slijepi oni koji ne vide sunca, nego koji ne vide Boga.
