Jesmo li svjesni da nas Isus uvijek prati na putu života? Zapažamo li Isusa kako s nama ide nedjeljom u crkvu? Znamo li prepoznati Isusa u bližnjemu, bratu i sestri do nas?
Slavimo ono što je najveće i najsvetije u našoj svetoj vjeri, žrtvu svete Mise - gozbu ljubavi. U ovom svetom susretu slavlja spasenja Gospodin nam otkriva Pisma i lomi kruh života, daje nam Božju riječ i svoje tijelo kao hranu, a mi ga vjerom prepoznajemo kao učenici u Emausu.
Poznato nam je Evanđelje o dvojici učenika iz Emausa kako razočarani napuštaju Jeruzalem. Skoro ne vjerujući da se dogodilo ono što se dogodilo i da njihov ljubljeni i poštovani učitelj nije više s njima. Putujući tako razgovarali su o svemu što su preživjeli s njim, napose o zadnjim danima koji su tako jako bili prožeti događajima.
Na putu kući oni susreću božanskoga Spasitelja koji im tumači Pisma i njihovu ulogu u povijesti spasenja. Oni su se nadali da je Isus onaj kojega su svi očekivali. Onaj u koga su polagali nade bio je uhićen, mučen i razapet. Možda su ga čak vidjeli na križu. Znali su da se govori da je grob prazan, ali nije se obistinilo ono o čemu su se oni nadali. Kraljevstvo Božje nije uspostavljeno.
Isus im se pridružio na putu kao stranac i pita ih zašto su tako utučeni. Oni mu pripovijedaju svoju priču. Isus im tumači smisao toga što se dogodilo. Oni su slušali što govori, ali jesu li zaista čuli? Čuli su, ali jesu li razumjeli što su slušali?
I tako dođoše do mjesta svoga boravka. Isus želi ići dalje. Oni ga zaustavljaju, jer noć je i ništa se nije promijenilo u tom svijetu, opasnosti vrebaju. On ostaje s njima i uzima kruh koji su mu dali. Makar je on bio gost, a oni kućedomaćini on uzima kruh, lomi ga, blagoslivlje i daje im. Dijeljenje je počelo. Isus nestaje ispred njihovih očiju.
Ostali s tim komadom kruha u ruci, puni začuđenja, ali najedanput shvatili su: od toga trenutka pa nadalje to se njih tiče, to je njima predano, to je njihova stvar i oni je moraju dalje prenijeti. Oni ustaju, putuju cjelu noć, koja više nije tako tamna, idu prema Jeruzalemu gdje je započela pobjeda, a u srcu nose onaj kruh koji im je Isus dao, tj. sebe.
Bez toga kruha, bez Isusa, bez njegove riječi, bez susreta s njime, bez susreta s braćom i sestrama na euharistijskom sastanku ne može se ništa mijenjati: noć ostaje noć, tamna, mrkla... A s tim posvećenim kruhom može se mijenjati, može se kruh svagdanji dijeliti među braćom, može se biti solidaran, može se biti nenavezan na zemaljska dobra, jer znamo da putujemo prema trajnom boravištu koje nam je Krist svojim uskrsnućem pripremio.
Zanimljivo je pitanje učenika: "Zar si ti jedili stranac u Jeruzalemu koji ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?".
Isus ih pusti da si rasterete misli jer zna da će ih to olakšati i pripremiti za idući razgovor. Započeo im je tumačiti Pisma Staroga Zavjeta koja su govorila o njemu. Šteta da nam evanđelisti ovo Isusovo tumačenje nisu zabilježili.
Isus je govorio o 22. Psalmu, o patnjama Sluge Božjega iz drugog dijela Izaije, Jeremjinim tužaljkama, i tekstovima koji ne naviještaju Mesiju koji će vladati i trijumfirati nego Mesiju koji će trpjeti.
Njima je počelo gorjeti srce. Iznenada se u njima pojavi pitanje: "Nismo li se ipak prevarili? Jesmo li možda prebrzo napustili Jeruzalem".
Jer je već nastajala večer, oni zamoliše tajanstvenog stranca da prenoći kod njih, da im bude gost. "Gospodine ostani kod nas!"
Je li ovaj poziv pridonio k tome da su prepoznali Isusa? Dok su s njim razgovarali, nisu ga prepoznali. Nije li, dakle, Ljubav prema bližnjemu pravi put da nađemo Isusa?
Za vrijeme večere, kad je Isus uzeo kruh i blagoslovio ga otvoriše im se oči. To je mogao samo Krist učiniti. Skočili su i htjeli ga zadržati. Ali on je nestao njihovim pogledima.
Zar se nismo i mi prepoznali u učenicima iz Emausa? Nisu li oni slika čitavoga naroda Božjega koji se kreće prema svome cilju? Na tom putu muče ga sumnje i mnoge nejasnoće. Ali Gospodin je s njim sa svojom riječju i kruhom.
I mi iz godine u godinu slušamo propovijed o Evanđelju - kao i učenici iz Emausa, a ipak je naša vjera tako slaba i kolebljiva. Često je to tako, kao da smo slijepi i gluhi prema riječima Pisma, tako da ne možemo shvatiti njegov pravi smisao.
Isus nas nikada ne ostavlja same. Slaveći euharistuju dopušta nam da osjetimo njegovu blizinu i ljubav. Mi znamo : on živi. On je doista uskrsnuo. On je s nama!
Živimo s Uskrsnulim i u Uskrsnulom!
Majčina molitva obratila je dvojicu sinova
Regina Riley ispripovjedila je zgodu iz svoga života u kojoj se mnogi roditelji mogu prepoznati. Više je godina neprestano molila i postila za svoja dva sina, koji se bijahu udaljili od Boga, vjere i Crkve, da se ponovno vrate istinama što ne prolaze.
I jednoga je nedjeljnog jutra, dok je klečala i molila, podigla oči ne mogavši povjerovati onomu što vidi. Njezini su sinovi došli u crkvu te sjeli u klupu nasuprot njoj. Majčina je sreća bila neopisiva i duša joj je ponovno bila na mjestu. Cijelu je misu provela zahvaljujući Bogu koji je učinio tako veliko čudo. Nakon određena vremena tijekom objeda upitala je svoje sinove što je ubrzalo njihov povratak Bogu i vjeri.
Mlađi je sin na majčin upit ispripovjedio kako su se jednoga nedjeljnog jutra za vrijeme odmora u Coloradu njih dvojica vozila cestom što vijuga niz brda. Kiša je padala kao iz kabla. Vozeći se tako, primakli su se jednom starijem čovjeku koji je bio bez kišobrana, a kiša je neumorno lila. Starčeva je odjeća bila primjetno namočena, ali mu hod bijaše opušten i spor. Unatoč kiši, nije zastajao, već uporno koračao naprijed. Zamijetivši to, braća se odluče zaustaviti i povesti ga. U razgovoru, koji je uslijedio, doznali su kako se stari gospodin uputio na sv. misu u crkvu što je bila udaljena oko 3 milje hoda od njegove kuće.
Braća su staroga gospodina odvezla do crkve. No budući da je kiša jako padala i da nisu imali što raditi, njih su dvojica odlučila pričekati starca te ga vratiti kući nakon što završi misa. Sjedeći tako u automobilu i slušajući glazbu, pogledali su jedan drugoga i usuglasili se kako bi bilo dobro da staroga gospodina pričekaju u crkvi, umjesto u automobilu. Slušajući čitanja i homiliju te gledajući kako se kruh lomi i dijeli drugima u Isusovo ime, nešto ih je vrlo duboko dirnulo pa su se nakon te sv. mise vratili Bogu, vjeri i Crkvi koju su u jednome razdoblju svoga života bili posve odbacili.
Rečenica kojom su izrekli svoje unutarnje iskustvo glasila je ovako: „Ono što smo doživjeli, bilo je prekrasno, baš kao povratak kući nakon duga i naporna putovanja.“
Ova je zgoda o dvojici braće i njihovu susretu s nepoznatim starcem na jednoj od koloradskih cesta veoma slična onoj biblijskoj o dvojici učenika koji su putovali u Emaus vrlo tužni i razočarani onim što se proteklih dana dogodilo u Jeruzalemu, a čemu su i oni bili svjedoci. Njih su dvojica bili Isusovi učenici koji su ga radosno slijedili vjerujući kako je On onaj kojega je Bog poslao da uspostavi Božje kraljevstvo na Zemlji.
