Sveti Grgur Veliki je govorio da Sveto pismo cum legentibus crescit, raste zajedno s onima koji ga čitaju. Uvijek izražava nova značenja prema upitima koje čovjek nosi u svom srcu dok ga čita. I mi ove godine čitamo Muku s pitanjem – ili bolje rečeno vapajem – u srcu koje se uzdiže iz cijelog svijeta. Moramo pokušati shvatiti odgovor koju mu Božja riječ daje.
Ono što smo upravo čuli prikaz je objektivno najvećeg zla ikad počinjenog na zemlji. Na njega možemo gledati iz dva različita kuta: sprijeda ili straga, tj. od njegovog uzroka ili posljedica. Ako se zaustavimo na povijesnim uzrocima Kristove smrti, zbunjujemo se i svi će biti u iskušenju kazati poput Pilata: „Nevin sam od krvi ovog čovjeka“ (Mt 27,24). Križ se bolje razumije po njegovim učincima nego po uzrocima. Kakvi su bili učinci Kristove smrti? Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje! (usp. Rim 5, 1-5)
Ali ima li učinka kojeg nam trenutna situacija posebno pomaže da shvatimo. Kristov križ promijenio je smisao ljudske boli i patnje, svih patnji, fizičkih i moralnih. Ona više nije kazna, nije prokletstvo. Otkupljena je u korijenu otkako ju je Sin Božji preuzeo na sebe. Koji je najsigurniji dokaz da piće koje ti netko daje nije otrovano? Ako pije sa tobom iz iste čaše. Tako je i Bog učinio: na križu je popio, u nazočnosti svijeta, svoju čašu boli do dna. Tako je pokazao da nije otrovana, već da na dnu ima biser.
I ne samo bol onih koji vjeruju, već i svu ljudsku bol. Umro je za sve. „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). Sve, a ne samo neke! „Trpjeti“ – napisao je Sveti Ivan Pavao II. nakon atentata – „znači postati osobito osjetljiv, posebno osjetljiv na djelo Božjih spasiteljskih sila ponuđenih čovječanstvu u Kristu“. Zahvaljujući Kristovu križu, patnja je na svoj način postala i svojevrsni „univerzalni sakrament spasenja“ za čovječanstvo.
* * *
Koju to svjetlost sve to baca na dramatičnu situaciju koju doživljavamo? I ovdje, umjesto na uzroke, moramo više gledati učinke. Ne samo negativne, o kojima svakodnevno slušamo tužna izviješća, već i one pozitivne, koje nam samo pažljivije promatranje pomaže uočiti.
Pandemija koronavirusa naglo nas je probudila iz najveće opasnosti u koju su pojedinci i čovječanstvo uvijek upadali, od iluzije svemoći. Imamo priliku – napisao je poznati židovski rabin – ove godine slaviti poseban vazmeni izlazak, i to „izlazak savjesti“. Najmanji i bezličan element prirode, virus, bio je dovoljan da nas podsjeti da smo smrtni, da vojna snaga i tehnologija nisu dovoljni da nas spase. „Čovjek koji nerazumno živi“ – kaže psalam iz Biblije – „sličan je stoci koja ugiba“ (Ps 49, 21). Koliko istine u tim riječima!
Dok je oslikavao katedralu Svetog Pavla u Londonu, slikar James Thornhill u jednom je trenutku bio toliko oduševljen njegovom freskom da se vraćajući natraške da je bolje vidi, nije primijetio da će uskoro pasti u prazninu sa skele. Užasnuti pomoćnik shvatio je da bi krik upozorenja samo ubrzao katastrofu. Ne razmišljajući dvaput, umočio je kist u boju i poprskao fresku. Učitelj, zgranut, skočio je naprijed. Njegov je rad bio upropašten, ali život mu je bio spašen.
Tako Bog ponekad čini s nama: on remeti naše planove i naš mir, da nas spasi od ponora koji ne vidimo. Ali pazite, ne da nas zavede. Nije Bog taj koji je s koronavirusom bacio kist na fresku naše ponosne tehnološke civilizacije. Bog je naš saveznik, a ne saveznik virusa! „Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam naume mira, a ne nesreće“, kaže on u Bibliji (Jer 29,11). Ako bi ta bičevanja bila Božja kazna, ne bi se dalo objasniti zašto podjednako pogađaju i dobre i loše i zašto, najčešće, najveće posljedice podnose siromašni. Jesu li više grešnici od ostalih?
Ne! Onaj koji je plakao zbog Lazarove smrti, danas plače zbog šibanja koja su pala na čovječanstvo.
Da, Bog „pati“, kao svaki otac i svaka majka. Kad jednog dana to otkrijemo, sramit ćemo se svih optužbi koje smo mu izrekli u životu. Bog sudjeluje u našoj boli kako bismo ga prevladali. „Budući da je vrhovna dobrota“, napisao je Sveti Augustin, „Bog nikada ne bi dopustio da bilo kakvo zlo prebiva u njegovim djelima, ako nije dovoljno moćno i dobro, da iz istog zla izvuče dobro“.
Je li Bog Otac želio smrt njegova Sina na križu s namjerom da izvuče dobro? Ne, jednostavno je dozvolio ljudskoj slobodi ide svojim tijekom, ali učinivši da služi njegovom planu, a ne planu čovjeka. To se odnosi i na prirodna zla, zemljotrese i epidemije. Ne pobuđuje ih on. Dao je i prirodi svojevrsnu slobodu, svakako kvalitativno različitu, od moralne slobode čovjeka, ali svejedno je oblik slobode. Sloboda koja se razvija prema zakonima njenog razvoja. Nije stvorio svijet poput unaprijed programiranog sata u svom najmanjem pokretu. To je ono što neki nazivaju slučajem, a što međutim Biblija naziva „mudrost Božja“.
Drugi pozitivan plod ove zdravstvene krize je osjećaj solidarnosti. Da li se možemo sjetiti da su se ljudi svih naroda ikada osjećali tako sjedinjeni, tako jednaki, tako malo svađali, kao u ovom trenutku boli? Nikada prije nismo čuli tako istinu onog krika naših pjesnika: „Ljudi, mir! Prevelika je tajna prignute zemlje“. Zaboravili smo na zidove. Virus ne poznaje granice. U trenu je srušio sve zapreke i razlike: rase, religije, bogatstva, moći. Kad taj trenutak prođe, ne smijemo se vratiti na staro. Kao što nas je potaknuo Sveti Otac, ne smijemo propustiti ovu priliku. Ne dozvolimo da toliko boli, toliko smrti, toliko herojskog zalaganja zdravstvenih radnika bude uzalud. To je "recesija" koje se moramo najviše bojati.
Oni će mačeve prekovati u plugove,
a koplja u srpove.
Neće više narod dizat’ mača protiv naroda
nit’ se više učit’ ratovanju. (Iz 2,4)
Vrijeme je da se ostvari nešto iz Izaijinog proročanstva čije je ispunjenje čovječanstvo oduvijek očekivalo. Recimo dosta, tragičnoj utrci naoružanja. Vi mladi, izvikujete to svom snagom, jer se najprije radi o vašoj sudbini. Namijenimo bezgranična sredstva koja se koriste za naoružanje, drugim namjenama kao što vidimo u ovim situacijama: zdravlju, higijeni, prehrani, borbi protiv siromaštva, brizi za stvorenje. Ostavimo budućim naraštajima svijet, ako je potrebno, siromašniji stvarima i novcima, ali bogatijim čovještvom.
* * *
Riječ Božja nam govori što moramo prvo učiniti u ovakvim trenucima: vapiti Bogu. Upravo je On taj koji stavlja na usne ljudi riječi vapaja Njemu, ponekad tvrde, ponekad oštre, jadikovanja, gotovo optužbe : „Preni se! Što spavaš Gospode? Izbavi nas radi ljubavi svoje! [...] Ne odbacuj nas dovijeka!“ (Ps 44, 24,27). „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo??“ (Mk 4,38).
Možda se taj Bog voli moliti da bi nam dao njegovih blagodati? Može li naša molitva natjerati Boga da promijeni svoje planove? Ne, ali postoje stvari koje nam je Bog odlučio dodijeliti kao plod svoje milosti i naše zajedničke molitve, kao da dijeli sa svojim stvorenjima zaslugu u dodijeljenoj blagodati. On nas nagovara da to učinimo: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7,7).
Kad su u pustinji Židove grizle otrovne zmije, Bog je naredio Mojsiju da podigne na stup brončanu zmiju i tko god bi je pogledao, ne bi umro. Isus je prisvojio ovaj simbol. „I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje,
u njemu ima život vječni“. (Iv 3, 14-15). I nas u ovom trenutku grize nevidljiva otrovna „zmija“. Pogledajmo Onoga koji je za nas uzdignut na križu. Klanjajmo mu se za nas i za cijelo čovječanstvo. Tko ga pogleda s vjerom, ne umire. A ako on umre, ući će u vječni život.
„Nakon tri dana ću uskrsnuti“, prorekao je Isus (usp. Mk 9,31). I mi ćemo se nakon ovih dana za koje se nadamo da će biti kratki ustati i izaći iz grobova koji su sada naši domovi. Ne za povratak u prijašnji život kao Lazar, već na novi život, poput Isusa. Bratskiji i ljudskiji život. Još kršćanskiji!
