Obojica su sinovi groma (boanerges), kako ih je nazvao Isus. Rođen je u Betsaidi, na Genezaretskom jezeru. Jakov i Ivan bili su ribari i obojica su bila učenici velikoga proroka i učitelja Ivana Krstitelja, do pojave Isusa Krista. Nakon što se pojavio Isus i pozvao ih da ga slijede, ostavili su sve i pošli za njim – prešli su k njemu uz podršku Ivana Krstitelja i postali su i ostali učenici i apostoli Isusovi.
Od početka života s Isusom, a osobito od Isusova uskrsnuća i uzašašća, Jakova je prožimao žar vjere i ljubavi za naviještanje evanđelja Kristova i svjedočanstva za Krista. Napustio je sve svjetsko, a prihvatio duhovno-nebesko i uspeo se do neizrecivog vrhunca savršenstva. Sveti Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripadao je najužem krugu oko Isusa. S njima je nazočan pri oživljavanju Jairove kćerke, kod Isusova preobraženja na brdu Taboru, kod Isusove smrtne borbe u Getsemanskom vrtu. Propovijedao je evanđelje Kristovo u Španjolskoj, a kada se vratio u Jeruzalem, kralj Agripa I. dao ga je uhititi i pogubiti i tako je bio prvi od dvanaesterice koji je pretrpio mučeništvo. Oko Uskrsa ljeta Gospodnjeg 44. Herod Agripa I., koji je bio kralj cijele Judeje, u Jeruzalemu je mačem pogubio apostola Jakova.
Svečev grob, najposjećenije hodočasničko mjesto u srednjem vijeku
Na mjestu za koje se pretpostavlja da je mjesto smaknuća Jakova st., apostola, carica Jelena je u IV. stoljeću dala sagraditi velebnu crkvu u čast sv. Jakova, koja je potom uništena u napadu Perzijanaca 614. godine. Crkveni oci i pisci Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga policajca koji je uhitio Jakova i vodio ga na sud. Kada je vidio kako je hrabro i mirno primio smrtnu osudu, zamolio je Jakova da mu oprosti sve što mu je učinio. Jakov ga je zagrlio i poljubio uz riječi: „Mir s tobom, brate!“. Nakon toga se stražar priznao kršćaninom, a Herodovi su krvnici obojici mačem odrubili glave. Tijelo sv. Jakova preneseno je u Španjolsku, u Compostelu, u 7. stoljeću. Njegov je grob u srednjem vijeku, uz Rim i Jeruzalem postao najviše pohađano hodočasničko mjesto. Svečevo je tijelo na čudesan način pronađeno u zemlji u kojoj je on misionarski djelovao. Godine 830. biskup Irije na obali Galicije pronašao je sarkofag na mjestu koje su nazivali „stella“ – zvjezdano polje. Dvojica Jakovljevih učenika stavila su lijes s njegovim tijelom u čamac prepuštajući Božjoj providnosti i ljubavi da mu odredi smjer.
Legenda veli da je Božji anđeo usmjerio čamac prema Galiciji, gdje su dvojica učenika ukopala Jakovljevo tijelo. Nakon nekog vremena na to se mjesto zaboravilo, a grob je bio obrastao gustom šikarom. Nekoliko stoljeća poslije neki je pustinjak opazio da na jednome mjestu gori neobično svjetlo. Kako nije prestajalo gorjeti, započeo je kopati na tome mjestu i tako je otkrio svečev grob, a kralj Alfons II. dao je sagraditi veličanstvenu crkvu nad grobom. Od tada su sa svih strana započela velika hodočašća kršćana zapadnoga svijeta. Španjolska ga je izabrala za svoga nebeskog zaštitnika, a kada svečev blagdan pada u nedjelju onda je cijela godina Jakovljeva godina. Sveca često predstavljaju s hodočasničkom školjkom, štapom i tikvicom za vodu. Hodočasnici kao znak raspoznavanja nose školjku svetoga Jakova koja podsjeća na more. Kršćanstvo je koristi i kao ukopni dar. Školjka je slika groba iz kojega je Isus uskrsnuo. U školjci također nastaju čudesni biseri.
Često se i Blaženu Djevicu Mariju predstavlja sa školjkom, jer ona je ta čudesna školjka koja je začela i rodila Isusa. Biser je simbol osobnosti nekoga bića, a hodočasnici ga, ponajprije, nose kao uspomenu na legende koje su nastajale u svezi sa svetim Jakovom, kojega je more izbacilo na obalu i čiji je grob pronađen na čudesan način. Drugi je razlog što je hodočasnička školjka znak da je hodočasnik krenuo na put naći svoj stvarni identitet. Na hodočasničkom putu hodočasnici skidaju maske iza kojih su se često sakrivali. U srednjem vijeku hodočašće sv. Jakovu trajalo je duže vremensko razdoblje i za hodočasnike je to bilo vrijeme duhovne obnove, novo rađanje. I današnji hodočasnici sv. Jakovu jednako doživljavaju svoje hodočašće kao duhovnu obnovu i novo rađanje. Postoji neka nevidljiva sila koja unatoč teškoćama hodočasnike vuče naprijed, pričaju sami hodočasnici. Katedrala u Santiago de Composteli cilj je hodočasničkoga puta, u njezinoj je kripti grob svetoga Jakova.
U našim, hrvatskim krajevima svetom je Jakovu posvećena šibenska katedrala, kao i nekoliko župnih crkava i kapelica diljem Hrvatske i BiH, a evo i ove čudesne i divne crkve u Međugorju posvećene sv. Jakovu. Posvećene su župne crkve u Opatiji i Jadranovu, Vrpolju i Dubrovniku, Osijeku. Na Zagrebačkoj gori – Medvednici nalazi se starodrevna kapela svetoga Jakova, poznata planinarima ali i hodočasnicima koji onamo dolaze na današnji dan. Evo i divne pjesme u čast ovoga velikog apostola: „Jakove ribaru sretni Galilejskog mora, Jakove sveti, primi ovu našu pjesmu: ribarskoj mreži glas te Kristov ote. Marni da budeš ribar, dušelovac. Isusov pogled zanio te mlada, s Ivanom, bratom za njim odmah hrliš, učenik vatren ti si uvijek bio kao sin groma gorio za Krista.“
Naši su se stari s dubokom vjerom stavili pod zaštitu sv. Jakova
Naši su predci s puno vjere, pouzdanja i ljubavi s radošću prihvatili da se međugorska župa i župna crkva stave pod moćnu zaštitu velikoga i duhovno jakoga Isusova apostola i svjedoka, sv. Jakova. Mi, današnji naraštaj vjernika-župljana, ni u kom slučaju ne bismo smjeli ugasiti baklju vjere koju su nam predali naši predci. I ne bismo smjeli biti mlitava karaktera i stavova niti bismo smjeli biti trska koju vjetar ljulja, nego hrabri i odlučni u vjeri poput njih. Oni su nam predali i zaštitnika naše župe i crkve sv. Jakova, a naše je sve to prenositi na naraštaj koji dolazi poslije nas. Apostoli, među njima i Jakov, bili su okupljeni oko Marije na zajedničkoj molitvi očekujući Kristov obećani dar – Duha Svetoga.
U našoj crkvi i župi sv. Jakova u Međugorju već 31 godinu svaku večer obnavljaju se prvi Duhovi, različitost jezika u zajedništvu molitve, Euharistije, slušanja evanđelja Gospodnjega i to u zajedništvu s Marijom Kraljicom Mira i sv. Jakovom apostolom. Na tome smo, ovdje i u svijetu, iskreno zahvalni. Braćo i sestre, idući naprijed upitajmo se ostajemo li u nutarnjem pokretu, na nutarnjem putu koji nas stvarno vodi prema Bogu.
O sveti Jakove, apostole Kristov, zaštitniče naš, pomaži nam u svim opasnostima i olakšavaj nam put kroz ovu zemlju u hodu prema Nebu. Budi nam hlad na žarkom suncu i ogrtač na kiši i hladnoći. Budi nam štap da ne posrnemo i ne padnemo, budi nam luka spasa. Daj nam da pod tvojim vodstvom sigurno stignemo svojem cilju i da se uvijek možemo vratiti živi i sretniji svojoj obitelji i svojoj zajednici. Sveti Jakov je svjetlo Europe, zvijezda sjajna, hrabri borac za Isusa, za Kristovo evanđelje, za Božju istinu i pravdu. On je sve ostavio i pošao za Isusom, raskinuo je sve veze koje bi ga mogle držati daleko od njegova puta, od Kristova puta. Sveti je Jakov bio gorljivi navjestitelj Kristove vijesti – evanđelja. Veliki apostole, mi te ovdje sabrani molimo, pomozi svojim hodočasnicima i nama u ovaj sat ovdje nazočnima da se obratimo i štiti nas od opasnosti na putu i od opasnosti u našemu životu.
Na kraju ti kličem: Sveti Jakove, prvi mučeniče među apostolima, izmoli svima nama odvažnost, hrabrost i snagu, da poput tebe idemo sve dalje i dalje naviještati evanđelje i svjedočiti da je Isus živ i nakon umiranja na kalvarijskom križu. Sveti Jakove, moli za sve župljane naše drage župe i ove crkve tebi u čast posvećene. Moli i za one koji s ponosom ime tvoje nose, kao i za sve na ovoj Euharistiji nazočne, zagovaraj i za potrebito zdravlje našem župniku fra Petru i za sve koji slijede svoga spasitelja i učitelja Isusa Krista. Zagovaraj nas pred Gospodinom kojemu i mi hrlimo da mu sretno stignemo. Amen!
Iz propovijedi fra Stanka Dodiga- Svetkovina sv. Jakova, Međugorje 2012.
