Službeno mjesto ni u Crkvi, ni izvan nje nikoga ne štiti od pada – kako svjedoči Juda.
„I on je opraštao grijehe, izgonio zle duhove, pa je ipak đavao ušao u njega" (LJ. Rupčić). Nitko se od toga ne može obraniti službom, nego samo svetim životom. Grijeh spada u historijski oblik Crkve. Njezine su oznake: jedna, sveta, katolička, apostolska i grješna. Kad ne bi bila grješna, ne bi se trebala ni obraćati ni spašavati. Upravo s toga, s obzirom na društveno značenje grijeha, nitko tako teško i sudbonosno ne griješi, ako griješi, kao crkveni upravitelji.
A opet nitko se tako teško ne kaje, ako se kaje, kao oni.
„Najžalosnije je od svega što su upravitelji uvijek „nepogrešivi" (Lj. Rupčić).
Papa nije impeccabilis, iako bi pojedini upravitelji to lako sebi pripisali. I ne samo oni. Grijeh koji uspijeva i u crkvenim strukturama, ne kompromitira toliko Crkvu koliko je sakriva.
Ona ga se ne boji jer ima veću snagu od njega. Problem leži kod onih koji zapovijedaju misleći da mogu griješiti samo oni koji ne slušaju, dok oni koji slušaju znaju da i oni koji zapovijedaju to mogu. „Grijeh služi dobru" (Sv. Augustin), jer nam je uvjetovao Spasitelja.
Što Crkva pjeva na Uskršnju noć – Exultet uskršnjoj svijeći? Pjeva: „O sretna li Adamova grijeha, o sretne li krivice koja je zaslužila takvog i tolikog Otkupitelja". Tko je ovdje lud? Crkva sigurno nije. Ali što se hoće reći? Hoće se reći da nitko ne može toliko zgriješiti koliko Bog može oprostiti.
Svi smo slobodni i u toj slobodi veliko je umijeće znati se kajati. Bilo koji prekršaj može biti poticaj na krepost i napredak, a ne samo grijeh. Mnogi ljudi i u grijehu ljube Dobro, stoga neće biti suđeni kao grješnici, zapravo svatko po svojim zaslugama, jer ne osuđuje Bog već svatko samog sebe.
U svoj ovoj Istini ima nešto puno gore. Ima i većeg zla od grijeha. Veće je zlo biti... ...farizej nego grješnik!
