Oboje se može zlorabiti, i što je još gore i zlorabe. Vlastodršci ne samo što upadaju u tu napast nego joj podliježu. „Služenje" je postalo vlast nad ljudima, stoga se njom nijedan problem ni u instituciji crkve ni u svijetu ne može više riješiti. Za to je sposobna samo Ljubav. Ali, kad se pri tom ona spomene, jaki samo odmahuju rukom ili upiru u zakon. „Što je god vlast veća, sve je bezbožnija. Više udara u glavu i više zaluđuje: sve više drži da je božja i sve više njezina nositelja drži bogom" (Lj. Rupčić).
Zakoni se obično umnažaju da se zataška glavno, a promakne neki interes na štetu čovjeka. U prašumi zakona i stihiji njihovih promjena i prilagođavanja, izgubi se pravda, a pruža prigoda da se sakrije nepravda i nastavi sa zlodjelima. Svako društvo, svaka institucija koja umnaža zakone pokazuje da je slaba sama u sebi. Nedostaje im kamen temeljac na kojem se zasniva svaki odnos među ljudima, a to je Povjerenje. Povjerenje je danas najskuplja roba.
Uistinu, danas smo došli do toga da treba više biti otvoren prema Evanđelju nego prema zakonu, više biti za izlazak iz sebe nego za nepromjenjivu tradiciju, više za kreativnost nego za disciplinu. Ta i Duh Sveti puše gdje On hoće, i kome On hoće, i kada On hoće, a ne kada i kako mu to zakon nalaže. To se događa i događalo se kroz svu povijest svijeta upravo zato, jer čovjekovo je dobro bolje od postignutoga i stoji naprijed. Svesti sve pravo na zakon značilo bi ubiti žive ljude i ostaviti ih u prošlosti. Stoga, nije dovoljno imati pravo, nego se snagom Duha i Ljubavi treba boriti za svoje pravo da se svima razotkrije kako pravo ne opravdava nego Ljubav.
„Mnogi su se zakoni izrodili u bič ljudima. Njima se štite satrapi, a ne njihove žrtve" (Lj. Rupčić). Često se zbog „zakonitih" predrasuda ne dopušta pravednom zakonu pravo, stoga su mnogi zakoni koji prijete smrću institucionalizirali nejednakost. Logička posljedica toga je i vrhunac perverzije zakona u „pravu" na ubijanje nerođene djece. Ni jedna institucija nije iznimka, pa tako ni crkvena. Ovisi s kojeg kuta gledate i s kojim vrijednostima baratate. Mnogi su zakoni u instituciji crkve hipostatizirani i divinizirani, tako da su veći i važniji od čovjeka. A to je već idolopoklonstvo. Njen današnji život i praksa opterećeni su pravno - povijesno feudalističkim premisama umjesto Evanđeoskim i opće ljudskim.
Da, vlast je od Boga, ali kada dođe u ljude, postaje svašta. „Postaje ono što je čovjek koji je ima" (Th. Heuss). Po tom zakonu, razni su vlastodršci današnjice ukrali „ludima i slabima" planove života i uređenje svijeta. Nije ni čudo što đavao dolazi po svoje jer i „ludima i slabima" dodija...
„Dodija mi slovom vidat rane,
dodija mi poraz sricat stihom.
Na udarce iz busije zadane
odgovarati ševinim klikom" (V. Parun).
