Čini se kao da je zlo jače od dobra. Pozvani smo živjeti u svjetlu, ali nažalost često izaberemo mrak, kao da nam je bolje živjeti u tami. Tama je grijeh. Svjetlo je sloboda. Bog je svjetlo iz kojeg žari istinita ljubav. Zašto, dakle, ljudi više vole tamu?
Izraelski je narod činio gnusobu na gnusobu i nevjeru na nevjeru u odnosu na savez s Bogom. Zaboravili su Boga birajući tamu idolopoklonstva. Iako su znali da svjesno izabiru grijeh, učinili su to. Nisu slušali Božji glas upućen po prorocima. Nisu više imali povjerenja u Gospodina.
U svojoj su tami izgubili kompas. Uvijek se tako događa kada čovjek zaboravi na Boga i preuzima sve u svoje ruke. To je činjenica nevjere. Izraelci su otišli u nevolju daleko od hrama i svetih mjesta. Tu su osjetili čežnju za Bogom i osvježili sjećanje na svoga Oca. No, Bog nije zaboravio na svoj narod. On je ostao vjeran i milosrdan do kraja (2 Ljet 36; Ps 137).
Sve je Božja milost. Mi nismo ništa zaslužili, a opet smo sve dobili od Gospodina. Kako to moguće? Zato što je Bog ljubav. To znači da on jest i da ljubi. Nikada ne može prestati biti i prestati ljubiti. Bog je darovao sve što je imao, svoga Jedinorođenoga Sina da svatko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. To je ispunjenje Božjeg obećanja i potpuna vjernost savezu. Bog se ne mijenja. Uvijek ostaje isti. Mijenja se čovjek, koji kroz grijeh okreće svoje lice od Boga. Tada prelazi na tamnu stranu gdje je potpuno sputan i nesretan. Grijeh se diže protiv razapete ljubavi Božje prema nama, udaljuje od nje naša srca. Kada griješimo ne okrećemo samo lice od Boga. Od Boga okrećemo i sve ostalo – svoj um, srce, duh i čežnje. U tami čovjek jednostavno zaboravlja Boga. No, Bog nikada ne zaboravlja čovjeka, uvijek ga se sjeća vjeran svojoj ljubavi i obećanju. Bog se ne okreće od nas, ali dopušta nama da se okrenemo od njega. To je paradoks, ali za Boga nema ništa nemoguće. On jednostavno voli i čeka.
Bog je bogat milosrđem zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi (Ef 2,4-10). Sve je milostiv dar. Dok odabiremo grijeh na grijeh i nevjeru na nevjeru, Bog nam u svom raspetom Sinu daje puninu svoje ljubavi i to milost na milost (Iv 1,16). On je dopustio smrt svoga Sina na križu da njemu, koji je uzdignut poput zmije u pustinji, svatko od nas preda svoj otrov grijeha. Na drvetu je Sotona pobijedio prvog čovjeka, ali na drvetu križa Isus pobjeđuje Sotonu. On pali svjetlo u tami i ponoru svijeta i ljudskoga srca. Slušajte! Ovo je predivno! Sâm se Bog zauzima za čovjeka, nudi mu sebe, daruje svjetlo. To je preobilno bogatstvo. To je njegovo milosrđe, koje izvire iz ljubavi.
Nažalost, mi smo se toliko navikli na tu činjenicu da ju ne doživljavamo. Ispovijedamo se, dolazimo na misu, ali ne proživljavamo u dubini svoga srca, u svom umu, u svojoj volji i čežnji taj susret s Kristovom raspetom ljubavlju. Zovemo sebe vjernicima, ali ne čitamo Božju riječ i duhovno štivo. Muči nas znanje. Zato padamo iznova u grijeh i odlazimo u tamu. Nije dovoljno reći vjerujem, nego kako kaže Ivan apostol, iz vjere moraju dolaziti dobra djela (Iv 3,18-21). Zato smo stvoreni nanovo odozgor u Isusu Kristu da činimo dobra djela. Čovjek je dobar jer je Bog izvor dobra. Ako hodamo u svjetlu imamo život u sebi i činimo dobra djela, ako hodamo u tami, nemamo života u sebi (3,21-22). Što ćeš dakle, odabrati? Želiš li se svim svojim srcem vratiti Ocu milosrđa?
Odaberimo život i svjetlo kako bi na vidjelo po našoj vjeri izašla sva dobra djela. Neka se ipak nitko ne hvasta dobrim djelima jer su ona učinjena u Bogu: Ne nama Gospodine ne nama, nego tvome imenu slavu daj! (Ps 115,1)
Ako želite još čitati još propovijedi, kliknite OVDJE
