Priređuje ga Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s fra Miljenkom Stojićem. Svrha mu je osvjetljavanje jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca i mnoštva puka Božjega te povijesnih okolnosti u kojima se sve dogodilo.
Program je započeo sv. misom u samostanskoj crkvi koju je, uz vicepostulatora fra Miljenka Stojića i don Peru Brajko, predslavio fra Ante Bekavac, profesor na Katedri moralne teologije pri KBF-u u Zagrebu. Pjevao je veliki župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić, a čitanja i molitvu vjernika predvodili su članovi Trećeg reda Sv. Franje, na čelu s fra Danom Karačićem.
Fra Ante je u svojoj propovijedi naglasio sljedeće. »U našim srcima pobijeni hercegovački franjevci su mučenici za Krista i svjedočanstvo evanđelja. Molimo da ih Crkva Božja takvima prepozna. Stoga je važno otkrivanje istine. Važno je čuvanje sjećanja i slavlje vjere koja nam i danas svijetli iz njihovih života ugašenih mržnjom nevjere jugokomunističkih zločinaca. Ne, ne smijemo i ne ćemo šutjeti tražeći istinu i pravdu, prestati moliti da Gospodin udijeli milost pokajanja i osude ovog strašnog zločina te one ideologije koja je učinila toliko zla, nasilja, zločina, toliko pogaženog ljudskog dostojanstva, pogaženih temeljnih ljudskih prava i slobode vjerovanja, slobode savjesti, tako da se i dan danas osjeća zadah te truleži propale ideologije. Ne može se tvrditi da se to nije dogodilo ili da su oni bili legitimna vojna meta i, eto, u ratu se svašta događa pa i to. Postoje svjedočanstva, ali postoje i nasilne šutnje, nijekanje, iskrivljivanje činjenica. Postoje lažna i zlonamjerna tumačenja koja na dvostruk način gaze dostojanstvo prešućivanjem istine i nijekanjem zločina. Postoji nasilje nad objektivnim činjenicama i događajima. Iz bezdana neljudskosti dolaze glasovi opravdanja i nijekanja ovog strašnog zločina koji je pogodio franjevačku zajednicu u Hercegovini u razdoblju 1942. – 1945. I danas se može čuti prigovor s najviših razina da se stalno bavimo prošlošću. Ne, bavimo se ljudskim dostojanstvom i traženjem istine o onima koji su nasilno, zločinački, nedužno pobijeni. Tamo gdje se zaboravlja prošlost, sadašnjost je beznačajna jer se bojimo istine i odgovornosti, a budućnost je prigoda da se opet ponove isti zločini u ime ideologije.«
Nakon sv. mise sudionici simpozija premjestili su se u samostansku dvoranu. Održana su sljedeće tri predavanja.
Najprije je govorio povjesničar mr. don Pero Brajko o svjedocima vjere u Vrhbosanskoj nadbiskupiji tijekom Drugog svjetskog rata i komunističke Jugoslavije. »Vrhbosanska nadbiskupija imala je tijekom Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja 39 mučenika: 28 biskupijskih svećenika, 6 bogoslova i 5 sjemeništaraca, te 57 mučenika u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i 7 mučenica Družbe Kćeri Božje Ljubavi, poznatije kao Drinske mučenice, koje su 24. rujna 2011. proglašene blaženicama pod sv. misom u dvorani Zetra u Sarajevu. Franjevačka provincija Bosna Srebrena ostala je bez 57 članova svoje redovničke zajednice u razdoblju 1941. – 1945. i to: 39 svećenika, 1 redovnika koji nije bio svećenik, 9 studenata Franjevačke bogoslovije u Sarajevu i 8 đaka Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Provincija je tako samo u 1944. ostala bez 12 svećenika. Način smrti članova ove redovničke zajednice bio je različit: utvrđeno je ubojstvo 41 člana, i to: 24 svećenika, 8 studenata, 8 učenika i 1 brata laika; 10 svećenika umrlo je od zaraze pjegavim tifusom prigodom pohoda bolesnicima, a 6 svećenika i 1 bogoslov vode se kao nestali na kraju Drugog svjetskog rata. Najviše članova ove redovničke zajednice stradalo je u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata 1945.: od 57 stradalih, 38 je poginulo 1945., od 24 ubijena svećenika 14 je ubijeno također 1945., a i ona 6-orica nestalih svećenika i 1 bogoslov pouzdano se može vjerovati da su stradali baš na kraju rata ili nešto kasnije.«
Publicist Mate Kovačević govorio je na temu »Fra Radoslav Glavaš i Mile Budak – dvije književne sudbine«. U svom predavanju istaknuo je sljedeće. »Dva velika hrvatska pera – nezaobilazni pripovjedač, genijalni romanopisac i hrvatski mučenik Mile Budak, bez kojeg je nezamisliva povijest hrvatske književnosti 20. stoljeća, kritičarski odgovor pronašao je u napisima dr. fra Andrije Radoslava Glavaša, najagilnijeg, najbistrijeg i najboljeg književnog kritičara u razdoblju 1930. – 1945. Glavaš je svoju kritiku temeljio na vrijednosnim estetskim načelima, a hrvatsku je književnost gledao i kao izraz umjetničke duše hrvatskoga naroda, upravo ono što je netendenciozno tkao književnik Mile Budak u svojim proznim djelima, ispisavši tako jedne od najljepših stranica hrvatske proze. Tu je prozu, ne bez uočavanja pojedinih slabosti, vrhunski prepoznavao A. R. Buerov, odnosno Radoslav Glavaš. Premda im je bio različit životni put, mučenička ih je smrt, naravno uz izvanredna književna ostvarenja, povezala u zajedničku hrvatsku žrtvu iz koje će, kako je proročki i za pobijene širokobriješke fratre pisao Glavaš, biti prinos više u žrtvama hrvatskoga naroda za životnu opstojnost i državnu nezavisnost pa će iz “grobišta poklanih franjevaca na Širokom Brijegu biti trajan narodni spomenik i ujedno divna žrtva za vjeru i narod.” Jednako tako i iz smaknutih velikana hrvatskoga pera Mile Budaka i Radoslava Glavaša!«
Treće predavanje, na temu »Mučeništvo kao znak nasljedovanja Isusa Krista«, održao je dr. fra Ante Bekavac. »Temeljno pitanje jest na čemu se zasniva mučeništvo? Odgovor na njega kaže da se ono zasniva na Isusovoj smrti, na njegovoj žrtvi najviše ljubavi, izvršenoj na križu da bismo mi imali život. Krist je trpeći sluga koji je dao samoga sebe kao otkupninu za mnoge. U tom smislu teologija mučeništva ili teologija križa pruža dublji smisao kršćanskom trpljenju i smrti koji se zrcale u slici Isusa Krista savršenog uzora svakog nedužnog i nevinog trpljenja. Upravo iz razumijevanja Kristova života možemo reći da je mučenik onaj koji slijedi Gospodina sve do kraja, slobodno prihvaćajući da umre za spas svijeta, u najvećem dokazu vjere i ljubavi. Tek u ovom kontekstu postaje i razumljivo zašto za pobijene hercegovačke franjevce u razdoblju 1942. – 1945. držimo da su mučenici, iako doduše joj nisu službeno takvima proglašeni. To ne umanjuje njihovu žrtvu koju su prinijeli ponajprije kao sluge i učenici Isusa Krista. Povijest Crkve duboko je obilježena mučeništvom zbog vjernosti Kristu, a to osobito vidimo u pojedinim mjesnim Crkvama ili redovničkim zajednicama. Mučenici na najsažetiji način izražavaju temeljno značenje smisla trpljenja i patnje. Dok trpe u svom tijelu, oni se suobličuju Kristu patniku koji je svoj život položio za sve ljude. Iz toga temeljnog događaja križa Kristova postaje sasvim razvidno da mučenici ne žive sebi već Kristu Spasitelju i Otkupitelju.«
Zbog pošasti korona virusa posjetitelja je bilo manja nego uobičajeno, ali su svi otišli kući zadovoljni onim što su čuli. Nakon simpozija nastavljeno je druženje u klaustru samostana.
