Na emotivan način, Ivan Rakitić objasnio je svojim riječima za portal The Players Tribune odnos prema Švicarskoj u kojoj je rođen i u kojoj je igrao, ali i za Hrvatsku. U detalje je objasnio kako je donio odluku da igra za Hrvatsku i tko je za to zaslužan. Piše i o tome kako se osjeća kada igra utakmicu pred hrvatskim navijačima.
Tekst prenosimo u cjelosti:
Onog trenutka kad ih je otac izvadio iz kutije, moj brat i ja smo znali da ih nikada nećemo skinuti.
Kad je paket stigao u našu kuću u Švicarskoj, nismo znali što je unutra. Na vrhu bio je bila našarana povratna adresa iz Hrvatske, zemlju koju smo nazivali domovinom , ali u kojoj ja ni moj brat do tada nismo nikad bili.
U kući smo govorili hrvatski i u našem gradu u Švicarskoj je živjelo puno Hrvata, ali Hrvatska mi tada bila nešto daleko. Moji su roditelji otišli kad je 1991. izbio rat i nikada se nismo vratili. Moj brat, Dejan i ja smo rođeni u Švicarskoj. Hrvatska koju smo znali bila je ona koju smo vidjeli na televiziji i fotografijama koje su mi roditelji pokazali.
I svi oni njihovi telefonski razgovori koje smo slušali!
Bilo je teško kao dijete razumjeti što se događa na Balkanu. Moji roditelji mi nikada nisu govorili o ratu - razumljivo, oni zapravo nisu htjeli razgovarati o tome. Sjećam se kako su ponekad plakali kad su bili na telefonu s nekim iz Hrvatske. Samo sam se osjećao kao..ne znam kako to objasniti. Možda kao da loše sanjam?
Imali smo sreće. Bili smo daleko od toga pa nismo vidjeli što se događa, ali mojim roditeljima je to uvijek bilo na pameti. Puno njihovih prijatelja i rodbine su ostali tamo a i izgubili su većinu onih koje su voljeli.
A onda, sjećam se kad sam imao oko četiri ili pet godina, gledao sam na televiziji jednu reportažu. Vidio sam slike i snimke o ratu. Te noći ležao u krevetu razmišljajući kako je to nemoguće. Kako se tako nešto može dogoditi?
Čak i prije nego što je Hrvatska službeno proglasila svoju neovisnost, naša reprezentacija već je igrala. Mislim da vam to govori koliko nogomet znači nama ili za bilo koju zemlji i njene ljude - bez obzira gdje žive. Tako, kad je moj tata uzeo nož i otvorio kutiju, izvadio one dvije hrvatske nogometne majice za mog brata i mene.. bio je to snažan trenutak. U smislu:“ Da, i mi smo dio toga…“
Spavali smo u tim majicama. Sutradan smo ih nosili u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Vau, imamo hrvatsku majicu! Bijele i crvene kockice, ali bez imena na leđima. Željeli smo ih imati ih deset jer nismo htjeli nositi ništa drugo. Bile su nam tako posebne!
Kad sam počeo igrati nogomet, nisam nosio hrvatsku majicu. Nosio sam dres svoje druge domovine, Švicarske. Moram biti iskren.. kažem ljudima: "Ja sam Švicarac". I uvijek dobijem onaj čudan pogled od ljudi. „Švicarac? Ivan Rakitić? "Ali sam rođen u Švicarskoj, odrastao sam u Švicarskoj, išao u školu u Švicarskoj, moji prijatelji su iz Švicarske.
I bio sam jako ponosan što sam pet godina nosio švicarsku majicu dok sam igrao u mlađoj reprezentacij, ali najveći dio moga srca pripada Hrvatskoj. Uvijek je.
Nekoliko godina nakon rata, moji roditelji, moj brat i ja konačno smo mogli posjetiti Hrvatsku. A kad smo stigli, rat još nije bila tema o kojoj su ljudi htjeli pričati. Bilo je to kao:“ Moramo ga zaboraviti nastaviti živjeti i samo ga ostaviti iza sebe.“
Hrvatska me podsjetila na Möhlin, naš rodni grad u Švicarskoj. Mnogo Hrvata se preselilo u taj grad, pa smo u našem susjedstvu imali mnogo hrvatskih restorana i obitelji. Godine 1998., kada je Hrvatska igrala u prvom Svjetskom kupu, hrvatske zastave su visjele s prozora i u trgovinama. Svi su poludjeli!
Svjetski kupi 1998., moj brat i ja smo gledali u Švicarskoj, u našem domu s ocem - u hrvatskim majicama - i nije nam bilo dopušteno razgovarati. Tih 90 minuta, sve što je bilo važno bila je utakmica na televiziji. "Možemo razgovarati poslije", rekao bi moj otac. "Sada samo gledajte utakmicu."
Ako pitate bilo kojeg Hrvata znat će o četvrtfinalu protiv Njemačke. Kako ne bi? Mi smo službeno bili priznati kao momčad 1992. i ovdje smo, šest godina kasnije igrali protiv Njemačku u našem prvom Svjetskom kupu u četvrtfinalnoj utakmici! Moj tata je bio izvan sebe! Mislim da nisam upoznao „nogometnijeg“ čovjeka nego što je moj otac Luka. A to govori netko koji igra u Barceloni!
Kad je preselio u Švicarsku on se bavio građevinom. Jak je to momak! A kad je bio mlađi, i on je igrao nogomet. Bio je obrambeni vezni igrač koji je nosio broj 4. I nakon što je Hrvatska pobijedila Njemačku?
Da, letio je. Puno puta danas osjećam se kao da živim snove za nas obojicu. Igrao je na vrlo visokoj razini u Bosni prije nego što je donio odluku o preseljenju u Švicarsku. I jednom kad je prestao igrati, učinio je sve kako bi mogao gledati mene kako igram. Nogomet i Hrvatska mu toliko puno znače!
A kad je došlo vrijeme da se odlučim hoću li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, dok sam zagovarao sa švicarskim trenerom mogao sam ga čuti kako hoda gore dolje ispred mojih vrata od sobe.
Da budem iskren, postojalo je vrijeme kada sam mislio da nikad neću igrati za bilo koga drugoga osim Švicarsku. Nikada nisam mislio da je moguće!. Izrastao sam kao nogometaš igrajući za Švicarsku. To je bila moja momčad. Međutim, prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza došli su u Basel kako bi me gledali kako igram. Nakon toga smo se upoznali i razgovarali.
Rasprava oko hrvatskog imena dovela je gotovo do fizičkog obračuna, no onda je preko noći nestao sav strah
Prije svega, biti u istoj sobi sa Slavenom? Mogao je bilo što reći, a ja bih bio odgovorio: "O. K., želim ići s tobom, molim te!" Bio je moj junak! Međutim u tom trenutku nije vršio nikakav pritisak na mene. Samo mi je iznio svoje planove za svoju momčad i rekao kako želi da ja to budem u njoj.
"Dođi sa mnom", rekao je. "Dođi igrati za našu zemlju. Učinit ćemo to na najbolji način. "
U sebi sam govorio: „Ja sam s tobom!“. Pokazao je da u mene ima toliko povjerenja i meni je to bilo: „Wow, samo me pusti da idem s tobom. Idemo!“
Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi koje sam upoznao u svojoj nogometnoj karijeri. Ne samo kao trenera, već kao osobu. On je drugačiji! Tako je poseban! Ima nešto što vas tjera da želite danas, sutra i opet i opet igrati za njega. I igrat ćete najbolje jer on će to izvući iz vas. I jer znate: „J *** ga, ovaj čovjek će sve učiniti za mene.“
Ali čak i sjedeći preko puta Slavena i čuvši sve što je imao reći, znao sam da nisam mogao donijeti odluku tada. Švicarska mi je dala toliko! Zato sam uzeo malo vremena kako bi promislio. Moj ugovor s Baselom je istekao i kratko vrijeme sam bio kod kuće prije nego što sam krenuo prema Njemačkoj igrati za Schalke. Odluka za koju reprezentaciju se opredijeliti me je opterećivala dugo. Trebao sam donijeti odluku prije nego što sam otišao u Njemačku. Htio sam početi igrati u novom klubom s bistrim i fokusiranim umom.
Sjedeći u sobi, još uvijek nisam znao što ću učiniti. Razmišljao o svim ljudima koji su me doveli do mjesta gdje sam bio. A onda sam samo razmišljao o onome što je u mom srcu.
Podigao sam slušalicu i počeo tipkati broj. Prvi poziv bio je upućen švicarskom treneru. Tijekom cijele svoje karijere bio sam dio švicarske momčadi i bilo mi je važno da najprije zovem njega, da mu objasnim zašto ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da nije bila odluka protiv Švicarske. To je bila samo odluka za Hrvatsku. I poslije toga nazvao sam Slavena.
"Idem s tobom. Ja ću biti dio toga. "
"Svi će Hrvati biti jako ponosni što si s nama. Nemoj misliti ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu. " - odgovorio mi je Slaven.
Oba poziva nisu dugo trajali ali sam cijelo vrijeme čuo očeve korake u hodniku.
Kad sam konačno otvorio vrata, samo se zaustavio i pogledao me. Nisam mu ranije rekao što sam odlučio, ali mi je govorio da bez obzira na to što izaberem on će me podržati. Ovo je bio veliki trenutak za obojicu.
Odlučio sam se malo našaliti s njim.
"Ja ću nastaviti igrati za Švicarsku", rekao sam mu.
"O," odgovorio je . "OK! Dobro!"
"Ne, ne", nastavio sam smijući se.. "Ja ću igrati za Hrvatsku!"
Oči su mu se ispunile suzama i počeo je plakati.
Razmišljam o mom ocu u onom trenutku kad krenem na teren igrati za Hrvatsku. Znam da bi on želio biti tu gdje sam ja u mojim kopačkama. Znam da bi to htjeli i mnogi Hrvati: igrati za svoju zemlju i braniti njene boje...osjećaj koji se ne može opisati riječima.
Ljudi iz Hrvatske su posebni. Imaju ono nešto... ima nešto posebno u njima. Kad stojim sa reprezentacijom ispred naših navijača, gotovo je, nikada ne želim da utakmica završi.
To je kao, ne znam, kao ... samo želim svima dati veliki zagrljaj ili nešto. Ne želite otići. Želite igrati svaki dan s njima. Želite biti tamo svaki dan. Smiješno, puno sam stariji nego što sam bio kad je paket stigao u našu kuću. Ali još uvijek ne želim skinuti majicu.
Postoji pritisak koji dolazi s njenim nošenjem. Ali, to je dobar pritisak, mislim. Želite pokazati svijetu što Hrvatska može učiniti. Želite nastaviti igrati kao što su to radili Slaven i Davor Šuker.
Mislim da još uvijek pokazujemo svijetu što možemo učiniti. Naša kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila je najbolja koju smo odigrali u pet ili šest godina. Nakon utakmice, Rekao sam momcima u garderobi: "Idemo nastaviti ovako!"
Luka Modrić i ja smo se pogledali u smislu: „Vau, zašto ovo nismo napravili ranije?“
Kao što ste možda već ranije negdje pročitali, moja vlastita obitelj je rasla u više zemalja. Moja supruga je Španjolka, a dvije kćeri podižemo u Barceloni. To je posebno jer moje kćeri imaju isto iskustvo kao i ja – potičem iz više zemalja i gledam na život na drugačiji način. Moje su male djevojčice moji najveći fanovi, to je sigurno.
Dakle, prije početka nogometnog prvenstva, imao sam jednu posebnu narudžbu…
Jednog dana sam se vratio kući s paketom za njih. Dvije nove hrvatske nogometne majice! Rekli su mi da ih nikada ne žele skinuti.
Znam kako se osjećaju!
Izvor: vecernji.hr
