Rođen 1538. u Aroni na talijanskom jezeru Lago Maggiore u obitelji grofa Gilberta II. Borromea i Margarete de Medici, mali Karlo odmah je postao dio plemićkog načina života. Već u sedmoj godini roditelji su mu namijenili tonzuru, jer samo kao klerik mogao je uživati prihode crkvenih nadarbina u vlasništvu obitelji. Sve je to bila tek formalnost, no "Carlino" je u cijeloj toj "igri" zarana pokazao da želi doista Bogu služiti... Tako je već u 12. godini svoje prihode, kao opat komendatar, davao u korist sirotinje, iskazujući zavidnu savjesnost i odgovornost u vršenju svoje službe. Sa 16 godina krenuo je na studij prava u Paviju, sa dvadeset i jednom već je bio doktor. Radišan i vjeran molitvi, nije se odavao raskalašenom životu svojih kolega. Takav je ostao i kad ga je na svoj dvor pozvao papa Pio IV, inače njegov ujak Giovanni Medici.
Iako kao pravnik Karlo teologiju nije naročito poznavao, a nije ni svećenik bio, ujak ga je obasuo častima i službama medu kojima su bile i kardinalska i nadbiskupska stolica u Milanu. Karlo je postao i prvi kardinal državni tajnik u današnjem smislu, te je vodio svu papinu vanjsku i unutrašnju politiku. Sve poslove obavljao je savršeno umješno. Nije znao što znači riječ odmor, pa je uz samo pet sati sna dnevno nalazio vremena i za molitvu i za dalji studij, proučavanje filozofije i teologije.
U to doba umire mu stariji brat, i to u Karlov život unosi konačni i cjelovit obrat. Odlučuje se zarediti za svećenika i biskupa, počinje živjeti pokornički i jednostavno. Velik dio svite od 150 ljudi što su ga u rezidenciji okruživali (a da ih je jedva opažao), sad otpušta i lišava se svake ispraznosti i raskoši. U milanskoj nadbiskupiji sve stvari stavlja na pravo mjesto, a ljudi su svoga pastira, koji ih je obilazio pješice ili jašući na konju, osobito upamtili po sebedarnom zalaganju i pomoći kad je gradom 1575. zavladala kuga. Karlo Boromejski osniva oblate sv. Ambrozija, 2.000 vrsnih muževa i žena okuplja u "Bratovštinu kršćanskog nauka" i piše im priručnik kako bi postali pravi katehete...
Toliko se dajući, Karlo se brzo i trošio. Umro je relativno mlad, godine 1584, ali je iza sebe ostavio silno djelo i uspomenu kao da je živio stotinu godina. Svetim je proglašen 1610, a osim što je zaštitnik Milana, zaziva ga se u pomoć i protiv zaraznih boleština.
