U osnovnoj sam bio odličan učenik,prvi srednje učio, no premalo, i onda šok na polugodištu,zaključena jedinica iz engleskog, za mene smak svijeta.
Od djetinjstva sam volio ići u Crkvu, do svoje 15.godine svake nedjelje, pa čak i preko tjedna, međutim u prvom srednje nekako sve lagano smanjilo, družio sam se , izlazio, a učio premalo, novi predmet engleski , nova jedinica i nikako nisam mogao ispraviti. Kome se povjeriti, kome reći: roditeljima? Kaos! Povjerio se baki, bratu, razumjeli su me,ali meni to nije bilo dosta. Onda, odjednom shvatih da svakodnevno u školu, pješice do željezničke postaje, idem kraj jednog raspela na kojem koliko se sjećam piše: čovječe, putniče, nemoj nikad proći da ne skreneš svoje oči na Raspetoga. Odjednom kao munja da je pogodila moju savjest, moju dušu. U noći ,kad sam se vraćao iz škole, zastao sam kod tog raspela i suze su mi same potekle, toliko radosti, toliko čežnje za Raspetim, toliko Ljubavi odjednom osjetih u sebi. Za mene je to od mog rođenja bilo preobraćenje, bez obzira što sam često išao u Crkvu. To je , tu na tom mjestu, ja , noć, i Raspeti moj Spasitelj, bilo pravo obraćenje, tu zapravo shvatih da sam istinski povjerovao, taj trenutak ne mogu opisati. Kod kuće vidjeh na katoličkom kalendaru sliku Sv Leopolda Mandića, opet radost, velika radost, toplina, znao sam da nisam sam, znao sam da nisam napušten, znao sam da je On sa mnom, i da sam samo Njegov. Smogao sam snage reći svojim roditeljima, prošlo je napeto, ali dosta bezbolno. I od tog dana odlučih biti bolji, ne samo učenik, nego i čovjek. Vjera se učvrstila u meni,i otada mi je sve bolje i ljepše bivalo u školi, privatnom životu, jer Bog je bio tada i danas sa mnom. Bože koliko si čudesan!
No, ja neću ovdje stati,nakon srednje škole, zaposlio sam se, vanjska trgovina, sve u redu, no zbog moje vjere često sam bio predmet raznoraznih komentara na poslu ali i u svojoj privatnoj okolini. Bilo mi je svejedno, čak sam razmišljao otići studirat na Bogoslovni fakultet, i nekako se pripremao, ali uvijek me nešto priječilo. Kad se trebalo odlučiti, opet sam odustao, i tako nekoliko godina, moleći Boga da mi u tom pogledu rasvijetli pamet, jer to nije ni mala ni laka odluka. Onda je ipak na moj životni put Bog poslao Anicu, moju sadašnju suprugu. Voljeli smo se i još se uvijek volimo. Praktični smo kršćani, al gle,opet jedna velika, životna kušnja, nikako da dobijemo dijete, potomstvo. Nekoliko spontanih pobačaja, grozno. I onda nakon 9,5 godina rodila nam se kćer, prekrasno dijete, ne mogu opisati godine patnje, godine boli, tuge i bezbroj molitava da dobijemo dijete. Drugi su nas izolirali gdje god su stigli, od vlastitih roditelja, rodbine, a i drugih, ali opet je Bog pokazao svoju veličinu! Opet smo se radovali i zahvaljivali dragom Bogu na uslišanju, a nakon 4 godine opet nam se rodio sin: naš dragi mali sinek…i gle, Bože moj, opet jedna velika kušnja, opet jedna provjera moje, naše vjere, nakon mjesec dana, liječničkom krivnjom, dijete je umrlo.
Smak svijeta,, bespomoćnost, očaj, bezbroj pitanja i vapaja,tragedija. U jednom sam se trenutku zapitao: Bože zašto? Isti čas sam požalio na postavljeno pitanje, jer tko sam ja, da Boga, tvorca života, pitam takvo nešto? Šok, tuga, bol, nevjerica, bespomoćnost trajali jako dugo, a onda nakon sedam godina dobili smo sina: bez ikakvih problema, zdravog, lijepog, dobrog, veselog, pametnog. Ne mogu reći da nisam bio šokiran trudnoćom, jer sam se bojao da se povijest ne ponovi, čak sam mnoge crne misli morao često odagnati, crne, ali i prijeteće misli prema tom začetom djetetu, no sve je , uz pouzdanje i molitve prema Bogu, ostalo kako treba. I sada jest, imamo dvoje prekrasne djece. Zar mi netko može reći da Boga nema? On i po krivim putovima piše ravno. Moja obitelj i ja to jako dobro znamo. Bože hvala Ti na svemu, na svim mojim i našim iskustvima, te se i nadalje pouzdajemo u Tebe!
