Njeno svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
Hvaljen Isus i Marija!
Moje ime je Marina. Ostala sam trudna 2015.g. sa prvim sinom i u 9.tjednu trudnoće sam imala krvarenje zbog čega sam pila tablete i mirovala po preporuci doktorice.
U 22. tjednu počela sam osjećati lagane bolove u trbuhu zbog čega sam otišla na pregled. Ginekologica mi je rekla da sam otvorena 4cm i cerviska skoro da nema.
Odmah su me stavili u vozilo hitne pomoći, stavili tokolizu u venu za zaustavljanje trudova, i pod rotacijom odvezli ravno za bolnicu jer su mislili da se porađam.
Bila sam sva izbezumljena, bilo mi je jako teško i dok su me vodili u porođajnu salu zvala sam prijatelja Marija iz molitvene zajednice Srca Isusova koji mi je rekao da će moliti za mene i bebu, da se ne brinem i da će sve biti u redu. Doktorica me samo nabrzinu pregledala i rekla da joj ovo ne izgleda dobro te se samo okrenula i otišla. U tom trenutku nisam imala bolove i čujem kako se dvoje ginekologa prepiru i raspravljaju oko mene. Jedan ginekolog, koliko sam uspjela čuti, želio me je staviti na drip i poroditi jer je bio mišljenja da je porođaj već krenuo, a druga ginekologica je rekla "nju ne boli trbuh i da za to nema potrebe". Tako su me smjestili u sobu i čekali da mi iscuri plodna voda. Ja sam se cijelo to vrijeme molila Bogu, i tako dan za danom samo da izdržim do kraja.
Bilo je jako teško, puna dva mjeseca nisam smjela ustati iz kreveta a jela sam i obavljala nuždu spojena na tokolizu u krevetu. Doktori mi nisu puno obećavali i nisu vjerovali da mogu izdržati do kraja, rekli su mi da će biti odlično ako izguram do 29. tjedna.
A ja sam svaki dan molila krunicu, čitala Bibliju, svaki dan molila molitve za dijete i predavala ga našoj Nebeskoj Majci. Da nije bilo molitve ne znam kako bi sve to izdržala.
I malo pomalo, uz Božju pomoć uspjela sam ući u 37. tjedan trudnoće i liječnici me otpuste iz bolnice čekajući porod od kuće
Nakon 2 tjedna rodio se moj prekrasni sin Adrijan. Iako nisam imala trudove dok sam ležala u bolnici imala sam neobjašnjive bolove u trbuhu tako da nisam mogla ni noću i danju spavati... je li to bilo trpljenje samo dragi Bog to zna.
Isto tako 2019.godine, ostajem trudna po drugi put. Na rutinskom pregledu ginekolog mi postavlja opet strašnu dijagnozu, kaže da trudnoća nije u redu i da dijete raste van maternice. Tada sam se javila fra Ivi Paviću i zamolim ga da se moli za moju nerođenu bebu. Obećao mi je da će moliti.
Kad je došlo vrijeme za drugi, rutinski pregled, ginekolog mi obznanjuje divnu vijest da je s mojom bebom sve u redu. Ušavši u 9. tjedan trudnoće počela sam lagano krvariti i otvarati se kao što sam i u prvoj trudnoći. Uslijedili su opet dani provedeni u bolničkom krevetu i puštanje kući uz mirovanje. Uz svakodnevnu molitvu krunice Božanskom Milosrđu i Padre Piu uspjela sam i ovaj put izdržati, čak do 41.tjedna trudnoće. Bogu hvala i slava, i ovog puta rodila sam zdravog i prekrasnog sina, Leona.
* Marina, majka dvoje djece koja nam je poslala ovo svjedočanstvo, za kraj je poručila svima da je Bogu sve moguće ako mu se ustrajno molimo.
