Prije polaska u osnovnu školu vrijeme sam većinom provodila uz roditelje i bližnje, koji su me požrtvovno odgajali. Prvomu danu školovanja većina se djece raduje pa sam i ja bila neopisivo sretna, iako sam to sramežljivo pokazivala pred drugima. Svaki sam dan nestrpljivo iščekivala, veseleći se svakoj novoj školskoj lekciji i novom susretu s vršnjacima – novim prijateljima. Dani i godine su klizile laganim koracima nestajući u prošlosti, ali sa sobom nisu odnijele moju sramežljivost.
Obitelj se za mene brinula sve većim žarom, udovoljavajući mi u svemu riječima: 'Ti samo uči i školuj se, a za ostalo ne brini!' Dan za danom i godina za godinom došlo je vrijeme puberteta u kojemu svaki tinejdžer biva osjetljiviji i ranjiviji, imajući neke svoje 'mušice'. Bio je dovoljan sitni razlog da se u trenutku prijatelj pretvori u neprijatelja. Nevina dječja zadirkivanja prerasla bi u malo veće svađice, što je u mom slučaju vremenom – uz već prisutnu stidljivost – dovodilo do zatvaranja u sebe i stvaranja svakojakih kompleksâ. Bilo je situacija kad bih se pojavila u društvu u kojemu su 'glavni likovi' bili duhovno jače osobe bez kompleksa, koji su svoje zadirkivanje i zafrkanciju iskaljivali na račun nas 'slabijih' na taj način dodatno uzvisujući svoje samopouzdanje. Trudila sam se izbjegavati takve osobe jer bi se nakon svakoga takvoga druženja, osjećala 'tupljom' i tužnijom dok mi je samopouzdanje slabilo.
Lažni prijatelji i osjećaj bezvrijednosti
Od sedamnaeste godine dani su prolazili velikom brzinom. Na vrata je pokucalo vrijeme 'zaljubljivanja', vezâ i vezica, dok su se i u zraku osjećale simpatije. Školovanje se bližilo svojemu koncu pa se nametao upit: 'Što i kamo sad?' Neki idu na fakultet, drugi u potragu za zaposlenjem. Moja je odluka bila potraga zaposlenja. Bilo je tu manjih i većih zarada, što je vremenom prestalo. Prilike za posao bile su prava rijetkost, što me je vodilo u sve veće razočarenje i samokritičnost. Pojedinci iz okoline to bi 'začinjavali' dodatnim prigovaranjem: 'U tebi nema sreće!'. Unatoč svemu nekako se životarilo u noćnim izlascima s društvom, koji su bili 'prijatelji' dok je u džepu bilo novaca, a poslije doviđenja.
Samosažaljenje me je vuklo k sebi, a nisam bila ni svjesna kamo me vodi događaj s prijateljem koji me iznevjerio radi materijalnih stvari što me je dodatno ukopavalo. U meni je svakim danom sve više rastao osjećaj bezvrijednosti, koji je vodio k mislima o samoubojstvu. Nisam mogla niti zamisliti da ću jednoga dana doći do takvoga stanja. Iz dana u dan sve sam manje vidjela izlaz iz stanja, koje me vodilo u propast. Psihički sam zaista postala 'umorna', što je svakim danom dovodilo i do fizičkoga propadanja. Svakim danom se sve više gasila volja za bilo kakvim razgovorom ili druženjem. Bio je to siguran put, odlaska nizbrdo. Nisam htjela tražiti bilo kakvu pomoć, jer sam to potiskujući osjećala da mi nema spasa. Ostao mi je bio samo jedan izlaz, a to je smrt.
Životni besmisao s krikom za spasom
U toj za mene velikoj ŽIVOTNOJ KRIZI počela sam koncentraciju usmjeravati mislima kako izvršiti samoubojstvo na koji način što bezbolnije brzo se riješiti života, osjećaja duševne boli i bezvrijednosti. Pri pokušaju toga čina, osjetila bih da me nešto ipak vuče životu. U sebi sam osjećala poticajni zov, koji mi govori da ipak ima nade. Od danas do sutra, odluka se lomila između DA ili NE životu ... U tomu sivilu Bog mi je dao da pronađem osobu, koja me uistinu potpuno razumjela svakim danom pružajući novu slamku spasa sve više me izvlačeći iz mraka stranputice i beznađa. Tijekom toga 'izvlačenja' bilo je vrlo jakih epizoda depresije i krizâ, koje su me vodile natrag u mrak i besmisao.
Teško je opisati taj duboki jaz, potonuće, osjećaj kao da stojim na pragu između života i smrti. Osjećala sam hladni zadah smrti, koja me poput magneta vukla k sebi. Bila je dovoljna mala kritika okoline da 'padnem' u ponor. Okolina me naravno nije razumjela, ali uvijek na samom pragu pojavila bi se spasonosna ruka moga 'anđela', koja me zadržavala na životu i riječima ohrabrenja: 'Ti vrijediš, nemoj se predati!' U tom bih času pomislila: 'Bože, ako ta osoba vjeruje u mene, zašto ne pokušati ustati i zašto sebe dokrajčiti?' Dogodilo se dosta puta da sam i nakon tih riječi popuštala mraku, bila slaba, posrtala, padala, iscrpljena, ali je ipak u meni još uvijek sijala ona mala, gotovo nevidljiva iskrica: 'Nemoj se predati...!'
Iskustvena snaga molitve i Božje riječi
Jednom drugom zgodom, koja vjerujem da je bilo Božje djelo u velikom jazu i mračnim mislima u strahu od ponovnoga pada pod ruku mi je došla Biblija koju sam iscrpno od samoga početka, svakim danom, sve više i više čitala. Osjećala sam da me Božja riječ smiruje, ulijevajući potrebno samopouzdanje, učvršćujući vjeru u Boga i povjerenje prema ljudima. Mnogo sam vremena posvećivala razgovoru s Bogom, kroz molitvu i razgovoru s bližnjima. Moja borba s depresijom još nije završila i došla do samoga kraja, ali osjećam da uz Božju pomoć i pomoć povjerljivih osoba svakim danom jačam. Duhovno ispunjenija i hrabrija, veselo iščekujem svako novo jutro.
Znam da je ova bolest česta pojava, koja se možda dogodila upravo tebi koji čitaš ovo štivo. Prijatelju, pokušaj kroz moj primjer shvatiti da možeš pobijediti i nemoj se nikada u potpunosti predati. Ima nade, vjeruj mi! Borba se odvijala i odvija i uz liječničku pomoć s odgovarajućim medikamentima, koji su podržavali to moje nastojanje.
