Moje ime je Ivan, odgojen i odrastao u patrijahalno nastrojenoj obitelji, kako to inače u Hrvata biva. Kršten, pričešćen, krizman, sve po normama Katoličke crkve i po nekom defoltu, mislim da me tad netko pitao zašto si primio sakrament vjerovatno bi rekao zato jer su mi roditelji tako naredili. Kao takav mali, shvaćao sam Boga kao neko biće koje sjedi tamo gore na Nebu sa velikom bijelom bradom(jer je kao ostario) i gleda nas jadne male ljude i pomiče nas kao lutke na koncu. Nije mi se baš sviđala ta slika istini na volju.
Kako sam rastao tako mi je sve više i ta slika bljedila, nije više ni bio Bog taj starac sa bradom nego netko kog nisam uopće doživljavao. Imao sam svoju ekipu, obitelj, curu, stabilnu vezu, kakav Bog helooou!?
Zar mi treba tamo nekakav Bog da bi mi bilo dobro?
Nakon srednjoškolskog obrazovanja i više škole, ženim se i taj sakrament vjenčanja sam po prvi put doživio kao nešto veliko, sveto. Ja sam se taj dan predao toj osobi za čitav svoj život, i tad sam rekao sam sebi Bog mi pomogao!
Kako je vrijeme odmicalo, supruga i ja stvorili smo svoj mali dom, svoju tvrtku i opet je sve bilo onako kako treba, samo što nam se beba koju smo jakoooo željeli nikako nije događala i ako bi se dogodila usljedila bi vanmaterična trudnoća ili spontani pobačaj.
Osjećali smo se kao da se nalazimo u nekom začaranom krugu sreće i potom pad u ponor sa pitanjem zašto nam Bog neda djecu. I tad smo razmišljanjima došli do zaključka kako smo se pretjerano oslanjali na sebe, kako smo trčeći za blagostanjem ovog svijeta izgubili sebe, izgubili se tražeći...i tad se opet sjetili Boga.
Kako to inače biva kad si u ponoru, na nagovor obitelji odlazimo u Međugorje gdje se ne događa nikakvo čudo ni ništa slično tome. Naše poimanje tog mjesta je bilo onako ok super malo mirno mjesto, al gdje su čudesa ta što se naveliko događaju, ne vidimo slijepca koji je upravo progledao, invalida koji je prohodao...... Ništa.....
Vraćajući se u svoj život nakon tog puta ipak se nešto prelamalo u nama, odlučili smo moliti zajedno svaku večer pred spavanje što nam nikada nije bila praksa, počeli smo čak čitat Bibliju iako nismo razumjeli ništa, ali trudili smo se koliko toliko pohvatat konce. Sve se vratilo u kolotečinu samo smo mi bili nekako drugačiji, mirniji, spokojniji. Nestao je taj strah da nikada nećemo osnovat obitelj, nestao je onaj crni ponor koji nas vukao sve dalje i dalje u crnilo bez dna.
Potom je meni sinulo da bi eto sam mogao "zapalit" za Međugorje bez nekog posebnog razloga, samo sam eto osjećao taj neki zov tamo... Sad shvaćam kako nas Bog oblikuje kad se mi najmanje nadamo kada uopće to ne shvaćamo tako....
Taj dan pokupio sam našeg psa i pravac Međugorje.
Odlučili smo u 1 popodne popeti se na oba brda, jer ako ništa kažu u zdravom tijelu zdrav duh.... Prvi plan je bio popet se na Brdo ukazanja, ali kako mi je Međugorje osim strogog centra bilo nepoznato završili smo penjući se na Križevac, al što je tu je.
Penjući se tako po tom kršu, uočavao sam silne ljude koji se penju bosi, koji mole u grupama, sami, sa takvom poniznošću, skrušenošću i bilo je predivno to za vidjet i čuti tolike nacije, toliko ljudi, toliki jezici i toliki mir, predivno.
Kada smo došli na Križevac, zauzeo sam svoj kamen gdje ću malo predahnuti i razmišljajući o svemu i gledajući križ na tom brdu kao da su se sve rane otvorile. Proplakao sam kao nikad u životu iz nekog razloga koji je meni bio nepoznat, nedokučiv jedino što mi je prolazilo glavom je oprosti, oprosti, oprosti mi...
Nakon što sam se malo smirio krenuo sam put Podbrda ovog puta sa molitvom na usnama i u srcu i došavši na Brdo ukazanja kraj Gospinog kipa opet silina suza koje nisam mogao zaustavit nisam ni htio, ali ovog puta sa osjećajem bit će sve u redu.
Moli, vjeruj, nedaj se.
Nakon tog puta u Međugorje i nakon što sam ispričao supruzi što mi se tamo dogodilo, učvrstili smo tu našu jednostavnu molitvu koju smo molili, nizale su se krunice, devetnice......
Iako još uvijek beba nije dolazila osjećali smo kao da smo zajedno jači od svega. Mogu slobodno reći sada nakon odmaka da nas je Međugorje obratilo, da nam je vratilo mir i vjeru koju nikada nismo imali.
Iako i dan danas nakon 12 godina braka, čekamo naš mali paketić s Neba, ne odustajemo ni u molitvi ni jedno od drugoga, a ni u vjeru da će nam se beba jednostavno dogodit na ovaj ili onaj način. To je jedna od onih stvari koju jednostavno znate, čak i kad svi oko vas ne vjeruju u to.
Koliko god teško bilo, naučili smo da je Bog uvijek tu, zove mene, tebe i čuva nas, samo što mi imamo taj ključ koji otvara vrata nas!
