Tijekom devet dana bio je zatočenik islamskih terorista a sada vapi svijetu da ne zaboravi kršćanske manjine Bliskog Istoka.„Nije me iznenadilo to što sam vidio. Bio sam iznenađen što sam preživio“, tako se izrazio svećenik župe Svetoga Ilije u Erbilu (Irak) kada su ga jednog dana nakon svete mise, kada je išao u posjetu prijatelju, presrela dva automobila. „Prva mi je misao bila da je moj kraj, da će ubit me,“ prisjetio se otac Douglas.
Stavili su mu povez preko očiju i zaprijetili ubojstvom ako pokuša skinuti povez i pogledati svoje otmičare. Zatim su ga bacili u prtljažnik i odvezli u jednu kuću u kojoj je devet dana bio zatočen bez hrane i vode.
„Jako sam krvario je su mi zadali mnogo udaraca čekićem po licu i koljenima. Bio sam okovan lancima. Tako sam proveo devet užasnih dana,“ prisjeća se otac i naglašava kako mu je jedina utjeha u tim trenucima bila molitva krunice.
U to je vrijeme, između dnevnog ispitivanja i večernjeg mučenja, uz pomoć karika lanca kojim je bio okovan, molio najbolju krunicu svoga života.
Nakon devet dana, otmičari su ga pustili na slobodu.
Otmica je bila jedan u nizu mnogobrojnih napada na njega jer je kasnije grupa radikala minobacačima gađala crkvu tijekom svete misu. Isto tako su bacili bombu na župni ured i pucali su mu u nogu.
„Naša je zajednica utemeljena na četiri točke - na Isusu, Papi, biskupu i svećeniku. Zbog toga, kada napadaju svećenika također napadaju jednu temeljnu točku“, kaže je svećenik.
Nadalje utvrđuje kako je u posljednjih 100 godina njegovo selo pretrpjelo osam nasilnih čina od njih. U četiri slučajeva bili su prisiljeni napustiti selo i zemlju“, prisjeća se otac Al-Bazi.
Objašnjava da radikalni muslimani ne prihvaćaju ni jednu obrazovanu grupu ljudi i da su kršćani posljednja grupa koja se koliko toliko održava živima.
Također ustvrđuje da problem Bliskog Istoka nije u borbi za naftu, već u borbi između sunita i šijta za teritorij. To je jednio što ih zanima.
Nakon tako dramatičnog iskustva otac Douglas traži da se pomogne u zbrinjavanju izbjeglica u pikladno izgrađenim prostorima. Jasno kaže da „nitko ne može vječno živjeti pod šatorom i da čitave obitelji ne mogu živjeti na nekoliko metara prostora“.
Otac Douglas ističe kako Irak može krenuti dalje samo ako se stvori kulturno okruženje: „Pripadam zemlji čija je kultura stara više od 6000 godina, no danas više nemamo kulture. Trebamo obrazovanje, škole. Isto je važno vidjeti kako ćemo u budućnost pomoći našem narodu kada izađe na vidjelo trauma koju doživljavaju.“
Na kraju je ustvrdio kako mnogi kršćani ne žele napustiti zemlju. Kaže: „Mi smo ponosni što smo Iračani i ponosni smo na našu vjeru iako Irak nije ponosan što smo mi dio te zemlje.“
Za više svjedočanstava kliknite OVDJE
