Što više, blago vama ako biste i trpjeli zbog pravednosti? Nemojte se od njihove prijetnje ni zastrašiti ni zbuniti!" (13-14) Ujutro, na početku radnog vremena u naše je Savjetovalište stupila mlada djevojka, crnokosa ljepotica. Kaže da se zove Klaudija. Odvažno mi je počela pričati kako je trudna 15 tjedana i kako je za dlaku izbjegla učiniti abortus svoga već velikoga djeteta u utrobi. To se zbilo ovako: "Dečko me napustio i majka me prisilila na abortus. Dogovorila je sa jednim ginekologom-aborterom da će on to učiniti, iako sam već trudna 14 tjedana, za 5.000,00 kn. Majka me nasilno odvela u bolnicu Sv.Duh, u neki uski podrum.
Tu je bilo nekoliko mladih žena koje su plakale, sjedeći na rasklimanim stolicama. Jedna je jecajući nešto pisala po zidu. Čovjek u bijeloj kuti je izašao iz jedne sobe i rekao: "Što čekate? Koja će ići prva?" Sve su se bojale i on je jednu dignuo sa stolice i povukao u sobu. Nakon petnaest minuta je izašao van i obratio se meni: "Hajde, sada uđi ti!" Ja sam došla u taj podrum, ali sam u sebi stalno ponavljala: "Ja to ne želim učiniti! Majko Božja pomozi mi!" Skupila sam hrabrost i kao da me neka sila odgurnula od njega, otrgnula sam se sa mjesta i počela trčati prema izlazu. On je vikao za mnom: "Što ti je? Ta, dogovoreno je!" Istrčala sam kao sumanuta stepenicama prema izlazu iz tog podruma, iz te bolnice imenom Sv.Duh. Nakon nekoliko sati hodanja po gradu, došla sam polako kući. U hodniku me dočekao kovčeg sa mojom odjećom i majka mi je rekla da više ne stanujem kod nje. Otišla sam kod prijateljice, koja me primila dok se ne snađem. I sada sam kod Vas, da mi pomognete, ako možete." Mili Bože, koliko sam ti zahvalna što si spasio ovu mladu osobu od okrutnog ubojstva njezinog djeteta, kojeg su joj htjeli napraviti njezini najbliži uz pomoć liječnika-abortera, koji bi to napravio za krvavih 5.000,00 kn. Kod trećeg dolaska u naše Savjetovalište Klaudija je ispričala kako je prije par dana bila na ultrazvučnom pregledu svoje kčerkice, koju nosi. Pregledavao ju je isti taj ginekolog koji joj je trebao ubiti dijete, kada je pobjegla iz podruma bolnice.
Sa smješkom joj je rekao kako nosi lijepo, zdravo dijete. Ona se naježila od toga jer ga je prepoznala i zgrozila se kada se sjetila kako je vikao za njom: "Što ti je? Ta, dogovoreno je!". Žali što se nije snašla te mu rekla: "Pa vi ste htjeli ubiti moje dijete!" Bosiljka Bačura, dipl.iur. Zabilježeno 06.02.2006.
KLAUDIJA JE SAMA NAPISALA SVOJE SVJEDOČENJE: 12. Rujna 2005. godine, lijepo i sunčano poslijepodne.....Sve su terase Zagrebačkih kafića ispunjene do zadnjih mjesta. Ulice su prepune šetača. Grad naprosto vrvi životom....Jedino se moja majka užurbano probija kroz masu, ne bi li stigla u jednu Zagrebačku bolnicu u dogovorenom terminu. A ja....pratim njene korake kao kakav poslušni psić. Zaobilazimo pune čekaonice i spuštamo se niz nekakve stube. Beskonačno duge, činilo mi se. Vodile su u podrum. Mračan, prepun vlage i nebrojnih lokvi prljave vode. Zidove su obilježili nejasni crteži, raznorazni grafiti i natpisi. U kutu su nabacane potrgane stolice pored kojih stoje nekakve, naočigled isprepadane djevojke. Pozdravljam ih, ali one ne odgovaraju. Previše su zagledane u velika zelena vrata nasuprot sebe, da bi primijetile moj dolazak. Ili ih je više okupiralo što se događa iza tih vrata na kojima se, iako već izlizan, ipak razabire crveni natpis «Rađaonica». Da, moja me majka dovela da učinim abortus. Ne znam ni sama što mi je bilo strašnije u tom trenutku, prostor u kojem sam se nalazila ili onaj tupi osjećaj praznine koji je unutar mene razdirao baš svaki kutak. Vrata su se otvorila i izašao je doktor. Raščupana kosa, velike crvene oči hladnog pogleda i grube crte lica skrivene ogromnim brkovima. Ni ne gleda djevojke u kutu. Odmah prilazi mojoj mami i bez ikakvog pozdrava i rukovanja, bez odugovlačenja, izriče svoju cijenu-1500 kuna. Mama mu pojašnjava da sam ja već u 14. tjednu trudnoće. (legalan abortus je dozvoljen do 10. tjedna) Bez imalo stanke i razmišljanja, doktor mijenja cijenu. Sada je 5000 kuna. Mama je bez ikakvog pogovora izvadila novac. Zar još i plaća za moju nesreću? Doktor me ni ne pita kako se zovem, ne pita kako se osjećam. Grubo me povlači za ruku i vodi prema vratima. Ali ne!! Nisam ja ničija igračka i ne dam nikome da odličuje umjesto mene.
Bog mi je poslao jedno malo biće o kojem se trebam brinuti, od toliko žena, odabrao je mene da mu budem majka.. Zar da to odbijem?! Otrgnula sam ruku, suznih očiju pogledala svoju majku, okrenula se i pobjegla s tog prokletog mjesta. Nisam ni slutila da ću, otišavši prošli mjesec na ultrazvuk, ponovo dospjeti kod istog doktora. Prošlo je pet mjeseci. Nije me prepoznao. Ali moje je dijete osjetilo strah, tugu i bijes koji je preplavio moje tijelo. Moja se djevojčica toliko uznemirila da je bilo nemoguće obaviti sve dok doktora nije zamjenio nekakav student. Čovjek koji svoje bogatstvo gradi na ubijanju male nevine dječice, sada šeta bolničkim hodnikom kao uvažen i poštovan doktor, koji je porodio mnogu zdravu djećicu. A je li ga itko pitao koliko ih je ubio? Znam da zna. Sigurna sam da ga svako ono malo srce proganja i lupa u snovima podsjećajući ga na zločin. Ja sam već pri kraju trudnoće i željno iščekujem svoju djevojčicu. Hvala svim ljudima koji su podržali moju odluku za novi život, hvala svima koji su mi stisnuli ruku i zagrlili me kad mi je bilo najteže. Bog se pobrinuo za svaki novi život i prije nego ga je stvorio. Svim mladim djevojkama bi poručila da ne dopuštaju nikome da odlučuje umjesto njih. To je vaše dijete! Samo ga vi možete zaštititi i dati mu priliku za život. I ja sam mlada. Tek mi je 19. godina, ali imam podršku od nebrojno mnogo ljudi. Bog me čuva i ničeg se ne bojim.... Klaudija Predano u Centru 20.02.2006. Sanja: ....Moji su od početka bili protiv mog današnjeg supruga, tako da im o trudnoći nisam ništa govorila. Sve me je to mučilo, a onda sam nenadano u svojoj neodlučnosti došla do gospođe Bosiljke Bačura i povjerila joj se. Ona me je saslušala i objasnila što bi za moj budući život značio abortus. Još uvijek sam bila neodlučna, a ona mi je rekla da ukoliko budem rodila bit će mi teško, ali će s vremenom sve doći na svoje mjesto.....
Drugi dan nakon porođaja došli su mi u posjet suprug, moja mama i vjenčana kuma. Svi su plakali od sreće, a rođenje mog sina izbrisalo je sve netrpeljivosti i nesuglasice između mojih roditelja, supruga i svih ostalih. Što se mene tiče, bila sam presretna kad sam ih vidjela, pogotovo supruga, koji je tada iskazivao svu svoju nježnost, ljubav i dobrotu. U tišini bolničke sobe držala sam na rukama svog malog anđela i plakala od sreće, ali i od grižnje savjesti i od bola, pri samoj pomisli da sam vrlo lako mogla ubiti najvrednije što je Bog podario ženi da donese na ovaj svijet: “Malog anđela”....... Zdenka: .....
Kad sam ostala u drugom stanju bila sam očajna, nisam znala što ću. Ne da nisam htjela bebu, nego najviše zbog svoje bolesti mislila sam: "Bože što ću ako mi se dijete rodi bolesno, kako ću sve to podnijeti?" U trenucima razmišljanja na vratima bolnice pročitala sam papirić na kojem je pisalo: "Žene i djevojke ako ste u nevolji i ako volite djecu, obratite nam se s povjerenjem, pomoći ćemo vam duhovno i materijalno." Čim sam došla kući sva uplakana, nazvala sam savjetovalište i javila mi se gospođa koja mi je rekla da mi može puno pomoći, da će mi dati sve za bebu, da će dijete biti zdravo i da će mi upravo ono dati snage i volje da ozdravim.......
Sada moj sin ima šest mjeseci, ja sam sretna jer najveća je sreća biti majka......
Eva:....Prvi put sam došla u Centar za trudnice i mlade majke kada sam sa svojim sinom bila trudna 10 tjedana. Jako sam željela dijete, ali zbog nesređene situacije nisam znala što bi bilo pametnije: rješiti se mladog bića ili postati sretna majka? U Centru sam naišla na veliko razumjevanje. Za odluku što ću napraviti nije mi puno trebalo. Naime, gospođa Bosiljka (voditeljica Centra) pokazala mi je jednu knjigu gdje je bila slika nerođenog dijeteta od 10 tjedana. Odlučila sam: postat ću mama. Od tada je prošlo dosta vremene. Moj sin danas ima pet i pol mjeseci. Smije mi se i više mi ništa ne treba. Ana: ......
Prva tri mjeseca nisam ni znala da sam u drugom stanju. Kada sam doznala, bila sam jako sretna. Jedva sam čekala da kažem radosnu vijest ocu mog djeteta, no on nije reagirao kako sam očekivala. Od tada ga nisam vidjela. Bila sam svjesna da je to velika briga i obaveza i da mi treba podrška. Saznala sam da postoji Centar za pomoć trudnicama i otišla sam tamo. Na ulazu je stajao natpis ABORTION STOP, A BEATING HEART. Zamislila sam se nad tim. Pokucala sam i vrata mi je otvorila simpatična gospođa s osmjehom na licu. Ispričala sam joj svoj problem. Bila je puna razumjevanja. Došla sam više puta. Shvatila sam da su ti razgovori potvrdili ispravnost moje odluke da rodim dijete. Moja mala Nikolina danas ima šest mjeseci. Ona je najveće bogatstvo u mom životu.
IZ DNEVNIKA RADA UDRUGE "DJETEŠCE, NA SUNAŠCE!"
