LUCA DI TOLVE: „BIO SAM GAY. PRONAŠAO SAM SEBE U MEĐUGORJU“
U današnjem društvu možeš biti katolik i postati budist, možeš biti muškarac i postati žena i obrnuto, možeš tvrditi da se identificiraš sa psom ili nekom drugom životinjom, ali ako si gay, ispada da se više ne možeš promijeniti. U slučaju da misliš drugačije, budeš etiketiran kao homofob, buntovnik, klerofašist...
A upravo o mogućnosti promjene iz 'biti gay' u 'biti hetero', o razotkrivanju laži koja stoji iza sve agresivnije LGTB+ ideologije koja iskorištava najranjivije, govori talijan Luca di Tolve. I pokušali su ga ušutkati. U traženju mira i mogućnosti slobodnog života bez pritiska, ali i mogućnosti izvršavanja svog poslanja koje živi već dvadesetak godina: pomaganja ljudima da pronađu svoj pravi identitet u Bogu, Luca se sa svojom suprugom Terezom i kćerkom Gemmom 2020. godine preselio u Međugorje gdje i danas živi. Ovo je njegova priča.
NEDOSTATAK OČINSKE FIGURE
Luca Di Tolve (42) iz Milana (IT) bio je homoseksualac od svoje 13. do 31. godine, skupljao je iskustva i nadasve partnere: njih nešto manje od 1900. Luca dolazi iz disfunkcionalne obitelji, roditelji su mu se razveli, otac ih je napustio, pa ga je odgajala majka, tada sedamnaestogodišnjakinja onako kako je znala i umjela i sama pridošlica u Milanu, na nezreo, posesivan način. Nije imao muške uzore, iskustva života s muškarcem, očinsku ljubav niti blizinu, iskustvo muževnih poslova… i sve je to u njemu stvorilo veliki strah i nelagodu od muškog roda (tzv. obrambeni odmak). A s druge strane, nosio je veliku čežnju za muškom, odnosno očinskom ljubavlju, koja ga je dovela do toga da je već kao dječak i adolescent odmah osjetio privlačnost prema vlastitom spolu. Bio je ohrabren i psiholozima kojima ga je majka vodila, koji su im govorili da je to normalno, da je Luca gay i da to treba prihvatiti. Danas zna kako je to bila pogreška, i da su mu oni tada rekli istinu i ukazali na njegove emocionalne i psihološke probleme, život bi mu vjerojatno bio drugačiji. Suvremena znanost je dokazala kako u čovjeku ne postoji nikakav gen koji te čini gay. Postoje samo muški i ženski geni. Ali Bog piše i po krivim crtama.
ŽIVOT U RAZVRATU
Izabran među prvima - bilo je to 1990. godine - za Mister Gay -a u Italiji, ubrzo je ušao u očito zlatni svijet mode i stilista. Luca se sjeća se tog razdoblja kao bogatog i nesređenog: “Dao sam se uzdržavati. To je prilično raširen običaj na gay sceni. Upoznao sam Riccarda, tridesetogodišnjaka iz Milana, sina milijardera. Radio je za zlatarsku i modnu industriju. Predstavio me stilistima kao svog dečka. Plaćao mi je tri i pol milijuna lira mjesečno samo da budem s njim. Plus kreditna kartica. Plaćao mi je mog osobnog trenera da bi bio sve zgodniji i u formi. U međuvremenu svatko od nas imao je paralelne odnose s drugim muškarcima. Imao sam svog vozača i zlatni Rolex na ruci”. Imao sam i zadovoljavajući posao, pratio sam bogate homoseksualce iz cijeloga svijeta, posebno Amerikance, u luksuzne butike. Moje ime je bilo na Spartacusu, međunarodnom vodiču za homoseksualce... Zarađivao sam 30 milijuna mjesečno na ovaj način" – kaže Luca. Ipak, u duši živi prazninu, svaki put sve veću glad za zadovoljstvom koja se nije utaživala ni nakon bezbrojnih noći punih nastranosti, seksualnosti, droge i provoda. Svaki put samo još dublji očaj i osjećaj praznine i stida.
OBRAĆENJE UZ KRUNICU
Prekretnica u njegovom životu započela je kada je većina njegovih prijatelja započela umirati zbog side, a i njemu samome dijagnosticiran je HIV virus. Imao je tada 25 godina. Na korak do smrti, bolestan, u dubokoj depresiji (prestao je jesti, prati se, oblačiti…), vratio se živjeti s majkom. Tada se događa njegovo prvo obraćenje. Majka mu je u to vrijeme radila kod časnih sestara i intenzivno je molila za njega. Poklonila mu je jednu ikonu Bogorodice i jednu krunicu koju je objesio oko brojača struje. Razmišljajući o samoubojstvu gledao je tu krunicu i sam sebi rekao: Zašto da ne probam? Uzeo ju je i započeo moliti Očenaše, Zdravo Marije i Slava Ocu bez prestanka (nije znao kako se moli krunica). Moleći, osjetio je Gospinu prisutnost, duhom je shvatio da Gospa postoji. Da je on taj koji se udaljio od nje. I tako je svaki dan nastavljao moliti baš iz srca, slušati Radio Mariju i sve više je osjećao Gospinu ljubav i mir. Snagu Majke koja mu se obraćala u srcu i hrabrila ga: „Samo naprijed!“. Molitva mu je počela čistiti srce suzama, pa se polako oporavljao, izašao iz kuće i u crkvi sv. Franje u Milanu osjetio potrebu za ispovijedi. U njoj je istresao sav svoj bijes: ali svećenik koji je jako ličio na P. Pija prekinuo ga je upitavši ga: 'Ti govoriš samo o sebi, a gdje je Bog? Jesi li se ti ikada ponašao kao kršćanin?' U tom trenutku, kao da su mu pale ljuske s očiju i vidio je sav svoj život koliko je bio sebičan, koliko je volio lagodnost, užitak… I tada je shvatio da treba promijeniti svoj način života. Uz duhovnu pratnju franjevaca polako je počeo izlaziti iz svijeta noćnog života, ugađanja… Našao je posao služeći u franjevačkoj pučkoj kuhinji, počeo je puno čitati o vjeri, upisao je teologiju, pokušavao je staviti u red svoj život tražeći i pravi, dostojanstveni posao.
PROCES LIJEČENJA
Na Radio Mariji je stalno molio krunicu i slušao o Međugorju. I tu je prvi put čuo o jednom psihologu koji je imao drugačiji stav o homoseksualnosti od sveprisutnog povlađivanja o kojem je uvijek slušao. To je bio dr. Joseph Nicolosi (1947. – 2017.), američki klinički psiholog talijanskog podrijetla, osnivač i direktor "Thomas Aquinas Psychological Clinic" u Encinu, Kalifornija, te jedan od osnivača i bivši predsjednik (američkog) Nacionalnog udruženja za istraživanje i terapiju homoseksualnosti (National Association for Research and Therapy of Homosexuality - NARTH). On je zagovarao konverzacijsku/reparativnu terapiju homoseksualnosti čiji zagovornici tvrde da se njome može pomoći osobama s istospolnim sklonostima koje nastoje umanjiti svoje homoseksualne želje i zamijeniti ih heteroseksualnima.
Nicolosi u knjizi Reparativna terapija muške homoseksualnosti: Novi klinički pristup iz 1991. godine iznosi mišljenje da je homoseksulanost često posljedica stanja koje on opisuje kao "deficit spolnog identiteta" ("gender-identity deficit"), kojega uzrokuje otuđenost od osoba istog spola i osjećaj odbačenosti od roditelja istog spola i vršnjaka istog spola. Kao rješenje, on nudi terapiju usmjerenu na jačanje i produbljivanje prijateljskih i drugih ne-seksualnih odnosa s osobama istog spola.
Čitajući njegove knjige Luca je pronašao odgovore na svoju nastranu prirodu i počeo je raditi na svojoj muževnosti, duhovnosti i uključivanju u muški svijet. Uključio se i u terapiju sa dvije zajednice koje su uspješno uspjele spojiti psihološku razradu i produbljivanje vjere: to su zajednica „Chaire“ i organizacija „Living Waters“ koju je osnovao bivši homoseksualac, bivši protestant, a sada katolik, amerikanac Andrew Comiskey. „Zahvaljujući „Living Watersu“, psihoterapiji NARTH-a, podršci Zajednice „Chaire“, a napose obilnoj Božjoj milosti, danas mogu dotaknuti osobu svojeg spola, a da ju ne seksualiziram“ – kaže Luca.
MEĐUGORJE I PRONALAZAK SEBE
Iako je svim srcem želio, zbog procesa liječenja i zbog ekonomskih razloga, nikako nije uspijevao doći u Međugorje. I poklopilo se da je taman našao stalni posao kao čuvar u jednom muzeju, kad mu njegovi prijatelji rekoše da za tjedan dana idu u Međugorje. Konačno je mogao ići jer je konačno mogao uzeti godišnji odmor. Bio je to travanj 2004. i imao je 33 godine. Tada je ponajprije došao zahvaliti Bogu i Gospi na svim milostima koje je primio. Odmah je osjetio molitveni duh, mir…, ali i duhovnu razinu bitke sa zlom koji se borio za njegovu dušu. U molitvi je zavapio Bogu da mu pomogne srediti svoj život i naći ženu s kojom će zajedno hodati u vjeri.
Na povratku kući već su isplanirali kako će se vratiti početkom kolovoza na Festival mladih koji će spojiti sa par dana odmora u Makarskoj. Tada je upoznao Tereziju, svoju buduću ženu. Ona je bila iz Bergama, po profesiji medicinska sestra i radila je u jednom staračkom domu. Odmah su se zaljubili jedno u drugo, a kako su oboje bili svježi obraćenici, započeli su zajednički moliti, biti na klanjanjima, ići kod fra Joze na Široki Brijeg, susreli su Vicku, Mariju… „Otkrio sam tada da sam sposoban imati obitelj. Shvatio sam kako Bog sve ono što se čini izgubljeno može vratiti. Nisam nikada mislio da je to moguće. Uvijek sam mislio da sam gay. Da je imati obitelj nemoguće. Ovo otkriće da mi je Bog sve vratio: moje dostojanstvo, posao, zdrave odnose s muškarcima, sa ženom – za mene su bili pravo čudo.“ – svjedoči Luca o onome što je doživio u Međugorju. Čudo je bilo i kako je Tereza prihvatila Lucinu prošlost: Kazala je kako je nije briga za ono što je on bio, jer ona se zaljubila u onog Lucu kakav je sada. Zaručili su se 2006. godine, a 2008. su se vjenčali. A 2014. postali su i roditelji jedne djevojčice.
PROJEKT 'LUCA'
U međuvremenu na upit nekih svećenika ili svog duhovnika, Luca je počeo davati svjedočanstva, o njemu su pisali članke, a 2009. čak četvrto mjesto na San Remu osvojila je pjesma od Giuseppe Povia: “Luca era gay“, inspirirana njegovom životnom pričom. Nakon vjenčanja, 2008. u Americi su on i Tereza završili master iz edukacije koju provodi organizacija „Living Waters“, uz koju su oni još dodali puno više duhovnosti međugorskog stila. Tako je nastao projekt LUCA Kraljica Mira „Uvijek slobodni za izbor“ (Sempre liberi di scegliere“, koji je do sada pomogao više od stotinjak osoba da izađu iz homoseksualnosti i ostvare normalne odnose te brak. U Italiji su već vodili jednu kuću za duhovne vježbe, ali život im je postajao sve kompliciraniji jer su uslijedili napadi gay lobija i gay aktivista, a s druge strane sve jasnije se kristalizirala njegova misija da pomogne osobama koje žele pronaći svoj pravi identitet ili ozdraviti od homoseksualnih sklonosti. Tako su se odlučili 2020. godine doseliti u Međugorje. „Međugorje je mjesto koje nismo mi izabrali nego Gospa. To je mjesto posebne milosti. I sami smo to iskusili i vidjeli kroz ove godine. Vidjeli smo i da ovdje dolaze ljudi koji traže promjenu, jer ovdje osjećaju Gospinu prisutnost. Tako da se u Međugorju, uz svu stručnu pomoć, dobija još i jedna besplatna vrijednost – a to je posebna milost koju donosi Gospina majčinska ljubav, ozračje molitve. Kad god imamo duhovne obnove, glavno nam je sudjelovanje u večernjem molitvenom programu i molitva tokom dana, odnosno taj molitveni dio koji pomaže da u sve uđe Duh Sveti koji na kraju sve čini novo. Mi dajemo od našega koliko možemo, ali na kraju Duh Sveti preko Gospina srca sve obnavlja“ – zaključuje Luca.
Više o Lucinom iskustvu, problemima homoseksualnosti, njegovom projektu Luca i programima podrške možete naći na https://www.lucaditolve.com/.
Nedavno je iz tiska izašla i Lucina knjiga na hrvatskom jeziku „Bio sam gay. Pronašao sam sebe u Međugorju“ u izdanju izdavačke kuće p. Marka Glogovića „Fidelissima“. https://fidelissima.hr/proizvod/bio-sam-gej/
Paula Tomić/ Glasnik Mira 3/2024.
