Sve lampice trepere. Slušam poruke. Nekoliko prijatelja iz Međugorja poručuje: Nazovi, nešto se dogodilo… Pritišćem dugme i čitam poruku sestre Emmanuel Maillard. Papir se polako izvija iz aparata i otvara se pred mojim očima: „Pred jedan sat je naš dragi prijatelj i svećenik fra Slavko umro na Križevcu…“
Sve je stalo, i vrijeme, i disanje; trenutak tišine, u mojoj je glavi sve pusto i prazno. U jednom se trenutku događa nešto neočekivano: U mom srcu provire nešto kao vodoskok olakšanja: Stigao je, došao je, na sigurnom je! Aleluja! Takvu radost prije nisam poznavala i imala sam osjećaj da je fra Slavko sve pustio iz svojih ruku i ušao u otvoreno nebo. Sada uživa vječnu radost i slobodu gdje su Božja veličina i ljepota jedini kriteriji i gdje mu nitko i ništa ne može oduzeti tu slobodu i radost. One pripadaju Bogu i sada njegov vjerni i beskorisni sluga može u njima imati udjela zauvijek.
Kako lijepo za našeg dragog „šefa“, Gospodin je došao po njega usred službe, pri postu i u molitvi. Tako se radujem toj osobnoj nagradi koju je primio. Gospodin zna kako mu se taj njegov svećenik potpuno predao i kako je bio skroman. Nikada se ne bi usudio tako nešto poželjeti. Bio je spreman otići što je dalje moguće od Međugorja. Drugima je prepustio sva svoja djela ljubavi prema bližnjemu, bio je posve slobodan, iznova savršeni hodočasnik na Njegovu putu.
Nekoliko tjedana prije toga nazvala sam ga u Međugorje. Primijetila sam da mu je glas bio izrazito drugačiji. Djelovao je lagano poput leptira. Šalili smo se na račun toga što bi moglo značiti „što je dalje moguće od Međugorja“. U šali sam rekla: „Jednosmjerna karta za Mjesec.“ Tko bi pomislio da će to biti jednosmjerna karta za nebo, i to tako skoro! Nekoliko godina prija toga fra Slavko mi je ispričao kako je njegov otac bio neočekivano umro od teškog srčanog udara. Rekao je da je kao desetogodišnjak ujutro bio otišao u školu, a kad se vratio kući, otac mu je bio mrtav. Imao je 50 godina. Na te je životne godine gledao nekako kao na moguću granicu i svoga života. Ja sam ne razmišljajući bila rekla: „Šefe, ne možeš se samo tako izvući, morat ćeš ovdje ostati mnogo dulje…“ Četiri godine, je li to mnogo? Sve su mi se te misli vrtjele po glavi, a nakon radosti došla je tuga.
Fra Slavko je imao svoje mjesto u mnogim srcima. Nebrojenim je ljudima pomogao u ispovijedi i u razgovorima, molitvom i postom. Svećenik od glave do pete. Dobri pastir kojemu su Bog i Božji narod bili najvažniji. Često mi je znao reći da je shvatio što je Međugorje preko onoga što se ljudima tamo događalo. Na tako drag način je znao govoriti da ne bi bio sposoban preuzeti velike odgovornosti. Nikada nije žudio za „položajima“. Pisao je Kroniku, nije imao nikakvu službenu ulogu, služio je. Jedna od stvari koje je rekao, koja mi se duboko urezala i koju nikada ne ću zaboraviti, jest ova: „Bog je tako velik i tako slobodan. Ljudi su sagradili zidove i bedeme. U tim ću okvirima služiti i pisati.“
Bilo je tako lijepo vidjeti da se nikada nije smatrao previše finim da intervenira posvuda gdje je bilo potrebno. Bio je slobodan od svake umišljenosti i u sebi je imao duboko i sveto strahopoštovanje prema Bogu. Tijekom svih tih godina koje sam provela u njegovoj blizini nikada nisam vidjela da se srdi, da jadikuje, da se žali. Nikada nije govorio loše ni o kome, ali je uvijek pomagao u traženju istine. Dobro je znao što je zlo i što je loše. Znao je biti duboko povrijeđen, katkada malo ogorčen, no nije znao za osvetoljubivost, niti je bio zlopamtilo. Nikada se nije smatrao žrtvom tuđe zloće. Nije automatski vjerovao kad mu je netko govorio nešto o nekom trećem. Nije imao vremena za ogovaranje jer je bio zauzet činjenjem dobra. Često je ponavljao jednu rečenicu: „Ne želim umrijeti odmoran.“ Čini se da je bio uslišan.
Glasnik Mira 11/2015.
