Imam 21 godinu, studentica sam. Redovito sam išla u crkvu, zivjela sam dobrim životom. Od malena sam naučena da uvijek više dajem, da činim dobro drugima. Znali su me i iskorištavat, no ja sam opet pokleknula, plakala i čekala za bolje sutra.
No najbitnije, htijela bih napisati nešto u vezi čega sam i pokrenula ovu priču. Naime, imala sam jednog dečka, bili smo 3 godine zajedno. Prije dvije godine bili smo zajedno i u Međugorju. Uvijek mi je bila želja posjetiti to divno mjesto. Kada smo se vraćali kući, samo je pričao: „Napravili su samo turizam od tog Međugorja, pogledaj samo te restorane, to je biznis.“ Nije vidio pravu čar Međugorja, išao je tek toliko da ide. Meni je „nabijao na nos“: Zašto ideš na duhovne obnove? Ponašaš se kao neka svetica!
Kada sam upisala fakultet, odnosi među nama bili su donekle normalni. Kada sam krenula na faks, naravno krenuli su prvi ispiti. Samim time, sve što sam tražila od svog dečka je bilo: „Budi mi potpora, razumi me da imam i ja sad obvezu, moram učit.“ Nakon toga, on je vidio da sam se ja promijenila, da sam bila „cijela“ u tom faksu. Naša veza se bazirala na viđanju dva puta tjedno, dok najednom nije došla jednom u dva tjedna.Vidjela sam da se nešto promijenilo u našoj vezi; bio je više s društvom, opijao se, pušio je, nije išao na mise, stalno mi je govorio da sam ja kriva za sve, da sam se ja promijenila. Vidjela da ne mogu živjeti takav život. Shvatila sam da želim nešto više i stabilnije, nekoga tko će uvijek biti tu za mene, nekoga tko neće pobjeći kada je zbunjen, nekoga tko će ostati i kada su teška vremena prema nama. Misli da voli, misli da je to to, plače, kumi, moli., ali to nije ljubav. Svađanja, prepirke, odlasci u teškim trenucima, nerazumijevanje. To nije ljubav i ja to nisam htjela za sebe.
Ljubav je važna, ali nije najvažnija. Vjerujte mi. Ljubav može pobijediti različite vjeroispovijesti, različite narodnosti, ogovaranja od strane sela, upetljavanja bivših u vezu, upetljavanja nezadovoljnih roditelja, ali ljubav ne može pobijediti to da moj partner nije bezuvjetno i uvijek samo moj. I protiv toga se uopće ne treba boriti. Kada se dvoje ljudi vole u pravom smislu te riječi, kada su samo njih dvoje protiv cijeloga svijeta, to vjerujem da može uspjeti. Ali da se ja sama borim za nas? Ne!
Uvijek sam sanjala da ću pronaći dobrog momka, koji će mi svakog dana govorit kako me voli, kako bi sve dao za mene. Mislila sam da su to bajke i priče za djecu. Stalno sam mu govorila, promijeni se zbog mene, nemoj biti takav. Zašto su ti prijatelji važniji od mene? Zašto ti je nogomet važniji od mene? Zbog mene se promijeni! Imas 25 godina, počni zrelije razmišljati, razmisljaj o budućnosti. Sve što sam htijela je da se promijeni. Voljela sam ga, željela sam da bude nešto „više“ od naše veze.
Nakon svega toga, dečko se bio promijenio, ali na gore. Što sam ja bila bolja prema njemu to je on bio udaljeniji od mene, bojao se obveze, nije me želio vise, htio je nešto puno bolje. Nije želio curu koja se puno moli, jer to po njemu nema smisla. Nije se iživio, htio se samo dobro napit. Najgore od svega, učinio je nešto što nijedna cura nije zaslužila. Prevario me. Kada mi je to priznao, osjetila sam da se od toga dana nešto promijenilo u meni. Pola mene je nestalo, nešto se dogodilo s mnom. Osjećala sam se kao da sam nešto izgubila dok se jednog dana nije nešto promijenilo.
Nakon ove „(NE)ljubavne priče“ htijela bih Vam ispričat jedno divno obraćenje.
Naime, nakon takvog prekida, osjećala sam se zaista slomljeno, razočarano, pitala sam se : Zašto se to baš meni moralo dogodit, čime sam ja to zaslužila? Počela sam se jos više moliti, odlaziti češće u crkvu, ali da napomenem u Kapucinsku crkvu u Osijeku. Uvijek sam znala prije predavanja otići u crkvu, kleknuti i pomoliti se, plačeći držeći krunicu u svojoj ruci. Uvijek sam pitala Boga, zašto Bože, osjećam da patim, zašto Bože toliko boli, što da napravim? Nisam dobivala nikakve odgovore dok se jednog dana, točnije 28.05. nije dogodilo ono nešto. Krunica u ruci, slušanje duhovnih pjesama, razmišljanje o Bogu. Nevjerojatno, ali osjećala sam da će se na taj dan nešto dogodit, predosjećala sam taj trenutak. Nisam znala što me čeka, ali kada sam došla u sobu, imala sam potrebu samo moliti, moliti i moliti. U životu me ništa nije privuklo da toliko molim. I tada, u jednom trenutku sam osjetila „ono nešto“.
Osjetila sam svaki drhtaj moga tijela, osjetila sam kao da mi se nešto „ulijeva u mene“. Nisam mogla pričati, govoriti. Samo mogu reći da sam se osjećala da je moje srce kucalo „što nije nikad tako kucalo“. Osjetila sam Njegovu prisutnost i što je zanimljivo bilo, dok je to sve trajalo : Među tim duhovnim pjesmama koje su svirale, u tome trenutku svirala je pjesma :
Ne boj se, jer ja sam s tobom
da te čuvam od svakoga zla.
Ne boj se, jer ja sam s tobom
da ti dajem miran san.
Jer moja ljubav je istina moja ljubav liječi srca slomljena.
Ne boj se, jer ja sam s tobom
ja sam te otkupio.
Ne boj se, jer ja sam s tobom
imenom sam te zazvao.
Jer moja ljubav je istina moja ljubav liječi srca slomljena.
Pitala sam Boga u tome trenutku: "Bože gdje sam? Što se događa s mnom? Zašto samo još vise plačem? I on mi je dao odgovor na sve tom pjesmom. (MOJA LJUBAV LIJEČI SRCA SLOMLJENA).
Želim reći, Bog je vidio moju patnju, izliječio moje srce i što je najbitnije, dao mi je mir. Moje srce kuca samo za Njega. Danas živim život punim osmijeha, želim reči da u životu nisam znala da postoji takva ljubav koju ja danas osjećam u svome srcu. To je ona istinska ljubav srca, ljubavi i mira. Nastavljam ovaj život punim plućima, slušajući duhovne pjesme koje me inspiriraju iz dana u dan dajući mi snage za dalje.
Iako je prošlo dosta mjeseci od prekida, sada molim za njegovo obraćenje. Molim se sv. Marti za njega, za njegovo obraćenje, da nađe sreću jer želim da bude sretan. Da se odmakne od kocke, pijanstva i svjetovnog života. Iako sam željela da mi se vrati, sada vidim da ono šta ja želim, Bog ima veće i bolje planove za mene. Bog je taj koji kroji moju sudbinu, Njemu sam stavljena u ruke.
