U priči oca Henrika interesantna je činjenica i da je on rodom poljak, ali u svojih 25 godina svećeničke službe, već 23 godine je na službi u Ukrajini. Trenutno je u mjestu Užgorod na zapadu Ukrajine, koji se nalazi blizu Mađarske granice, oko 1000 km udaljen od istočne zone u kojoj je još rat, ali se u medijima i u javnosti malo o njemu priča. Za broj poginulih nitko više nema interesa. Doživljava se kao vremenska prognoza jer je ta ratna stvarnost postala kao neka normalnost, što je tužno. Posebno je tužno jer i svjetska javnost ne zna ništa o tome da se tamo ratuje, i da ti ljudi svakodnevno žive pod paljbom i u ruševinama.
O sebi otac Henrik kaže: „Dolazim iz obitelji koja je bila vjernička, bilo nas je osmero djece i prakticirali smo obiteljsku molitvu i odlazak na svetu misu. Kada sam imao trinaest godina moja je majka doživjela moždani udar, a slijedećeg je dana umrla. Toga dana donio sam odluku da ću postati svećenik. Nakon toga cijeli sam svoj život usmjerio k tom cilju – školovati se za svećenika. Na trećoj godini bogoslovije, susreo sam jednog svećenika iz Ukrajine koji me je zamolio da kad postanem svećenik dođem njemu u ispomoć u Ukrajinu. I to se doista i dogodilo 1994 godine. Taj svećenik koji me pozvao na ispomoć u svoju župu u Ukrajini jednog dana u travnju 1997. godine, poslao me je u Međugorje. Zadatak mi je bio „biti njegov špijun“, sve dobro ispitati, provjeriti i otkriti da li se tamo doista Gospa ukazuje ili ne. Tako sam eto te 1997. godine u svibnju prvi puta stigao u Međugorje. Bio sam potpuni skeptik, sumnjičavac, anonimni hodočasnik, dio jedne hodočasničke grupe. Tada ništa posebno nisam vidio, nisam vidio Gospu, ništa se posebno nije dogodilo. Ali ono što sam vidio, vidio sam ljude, vjeru na njihovim licima, poslušnost u izvršavanju Gospinih poruka: pozivu na post u srijedu i petak, punu crkvu ljudi, velike redove za ispovijed. I ja sam samo ispovijedao, ispovijedao… To mi je bio znak da se ovdje ipak nešto događa. Kada sam se vratio svom župniku u Ukrajinu, rekao sam mu da tamo u Međugorju ipak nešto ima. I on je već slijedeći mjesec, u lipnju 1997. sam došao u Međugorje. A nakon toga puno je već puta dolazio u Međugorje, i u međuvremenu je postao biskupom.
Ja sam nakon toga nastavio dolaziti u Međugorje svaku godinu barem jedanput. Dolazim zato jer je ovdje moja Majka, čiju prisutnost sada tako snažno osjećam. Moram priznati kako je i dalje u meni prisutna jedna određena sumnja, ali ona unutarnja radost, snaga, obnovljenost mog života i svećeničkog poziva daju mi ipak jednu osobnu sigurnost u Gospinu prisutnost ovdje, unatoč svemu što može objaviti Crkva kao svoj službeni stav. Također ova sumnja mi pomaže shvatiti sve druge ljude koji imaju sumnje.
1998. godine došao sam u kontakt sa Zajednicom „Svjetlo Marijino“ i njezinom osnivateljicom Terezom Gaziovom koja mi je predložila da je povede sa sobom u Ukrajinu i da zajedno započnemo evangelizirati i širiti međugorske poruke po tamošnjim župama. I tako smo prvi puta došli u mjesto Zaporožje u jugoistočnoj Ukrajini, pa zatim u Donjeck, najveći grad istočne Ukrajine u kojem se sada ratuje i zatim još neka mjesta. Ono što me jako dotaknulo bio je Terezin stav prema ljudima. Ona je naime sa istim žarom, istim vremenom, istim svjedočanstvom govorila i pred dva prisutna čovjeka i pred tisućama prisutnih. Sjećam se kako smo jednom bili u posjetu jednoj mojoj bolesnoj župljanki u bolnici. S njom u sobi bilo je još 3 ili 4 ljudi i Tereza im je tako pričala kao da su pred njom tisuće. Za mene je to bio šok. Na svojim dolascima u Međugorje spoznao sam da se doista ovdje nešto događa, ali nakon Terezina svjedočanstva i primjera u meni se rodila sigurnost u sve. Ja živim iz onog što ovdje živim i nastavit ću živjeti iz toga. Bog stavlja pred moj put toliko ljudi koji ovdje žive u Gospinoj blizini i koji su poticani na dobro, tako da me i to uvjerava da su ovdje plodovi dobri.
Sada sam kapelan u župi u kojoj je moj župnik međugorsko, svećeničko zvanje, tako da zajedno živimo međugorsku duhovnost i sa vjernicima stvaramo duhovnu mrežu molitvenih grupa.
Stanovnici istočne Ukrajine gdje sam na početku služio uglavnom nisu vjernici, od njih milijun stanovnika moglo bi se reći da je svega 2000 vjernika svih vjeroispovijesti. I tada sam se pitao zbog čega sam ja ovdje? Koji je smisao moje službe? A sada (Tereza mi je pokazala), svjestan sam toga da vjeru treba svaki čovjek, nije važno da li je jedan ili više. Ja sam svećenik i moja dužnost je biti dobar pastir koji daje život za ovce svoje (taj stih je bio moto mog svećeničkog ređenja), a taj Pastir ostavlja 99 ovaca radi one jedne izgubljene, pa to znači da tako trebam i ja. Nakon nekoliko dolazaka u Međugorje, također sam shvatio kako nije nimalo moja zasluga što sam se rodio u vjerničkom okruženju. To je bio dar. Pa tako nisu krivi ni oni ljudi koji nemaju vjeru što su odrasli bez vjerskog odgoja i primjera. Moj poziv je zato donijeti im vjeru. Ta spoznaja je isto plod Međugorja u mom životu.
Razgovarala: Paula Tomić
