Krenuo sam iz Genove. Na put sam pošao bez horoina, ali su mi džepovi bili puni tableta za smirivanje.
Na hodočasničkom putovanju, koje je predvodila jedna časna sestra, u više smo navrata molili krunicu. Moram reći da je to za mene bilo vrlo čudnovato jer do tada uopće nisam molio. U jednom sam se trenutku povjerio časnoj sestri i rekao joj sve o sebi. Ona jednostavno tražila da joj predam sve svoje tablete i da se povjerim Gospi. Ja uopće nisam znao što to znači povjeriti se Gospi, ali sam joj tablete ipak predao da se ne bi rasrdila. Kad sam stigao u Međugorje, bio sam veoma loše jer nisam uzimao tablete. Sestra mi ih nipošto nije htjela dati. Dva dana nisam ništa ni jeo ni pio, a nisam mogao ni sapavati. Cijele sam se noći tresao i mislio da ću skoro umrijeti. Nakon tog dvodnevnog pakla, treći mi je dan bio još teži. Padala je kiša, a bilo je i studeno, no sestra je zahtjevala da se uputimo na brdo križevac. Ja sam se tomu odupirao. Želio sam našu skupinu pričekati pred crkvom, samo da ne idem na Križevac.
Više se ne sjećam kako se to dogodilo, ali sam s našom hodočasničkom skupinom ipak otišao na Križevac. Sestra je predmolila razne molitve. Pred postajama Križnoga puta obnavljali smo uspomene na muku Isusovu, a između postaja molili krunicu. Dok smo uz Križevac molili krunicu, iznova sam doživljavao najvažnije trenutke svoga života, kao u nekom živom slikopisu. Samo je u svemu tome bilo nešto posve novo: počeo sam konačno shvaćati zašto je sa mnom sve bilo onako kako je bilo, i moju je dušu stalo rasvjetljavati neko nutarnje svijetlo. Kad smo se našli kod treće postaje-Isus pada prvi put pod križem-odjednom sam počeo plakati. No, zbog svoje uvriježene dvoličnosti, stidio sam se svojih suza pa sam zato lice sakrio kišobranom i brisao suze s očiju. Ali sve je bilo uzalud. Srce i sva moja nutrina kao da su se pretvorili u nepresušan izvor suza. Plakao sam kao kiša. I dok sam plakao,polako sam osjećao kako se moja duboka tuga i nesreća pretvaraju u radost i mir.
S druge sam strane u sebi osjećao nov osjećaj koji mi je jamčio da je Bog ljubav. U tom trenutku još nisam znao o čemu je riječ. Sada dobro znam da je to bilo moje nutarnje oslobođenje. Kada smo se uspeli na vrh Križevca i molili pred velikim križem,ja sam već u sebi osjećao neizmjernu radost i mir. I poželio sam svima da potrčim u zagrljaj. Nakon uspona na vrh Križevca, kiša je prestala padati, a pokazalo se i malo sunca. To mi je bio znamen moga nutarnjeg preobraženja, duhovna preobražaja. Osjećao sam da se u moj život ponovno vratilo sunce i odagnalo sve tmine u kojima sam dugo čamio. Sada, nakon godinu i pol dana znam da sam potpuno ozdravio i da se to dogodilo onoga trenutka kada sam od treće postaje krenuo na Križevac plačući. Išao sam i na ozbiljne lječničke preglede. Krvna mi je slika izvrsna i sve je ostalo besprjekorno. Prvi sam put u svome životu otkrio da ima netko tko me voli i prihvaća. Ovdje ponajprije mislim na Boga i na Majku Božju, koja je očito gledno htjela da ja dođem u Međugorje.
