'Živjela sam u Londonu s jednom prijateljicom, Engleskinjom i anglikankom, koja je vidjela reportažu o ratnom stanju u Bosni te počela organizrati putovanja onamo želeći pružiti potrebnu pomoć. Svaki put kad bi se vratila, vidjela bih je duboko promijenjenu, imala je više oduševljenja u duhovnome životu. Pitala bih je: 'Ali, što je to što nalaziš u jednom ratu?' Ona bi jednostavno odgovorila: 'Vidiš, veoma će te iznenaditi, ali pronašla sam Boga. Pronašla sam mir usred užasa rata.'
To me uistinu iznenadilo i čim je rat završio, za još nesređenih prilika, krenula sam onamo sa skupinom prijatelja. Bilo nas je trinaest i na putovanju sam doživjela ponovni susret s Bogom o kojemu nisam mogla ni sanjati. Svi su moji suputnici bili anglikanaci, a ja sam se u to vrijeme izjašnjavala kao agnostik. Međutim, svi smo se vratili natrag kao katolici. Šetajući s prijateljicom pored crkve u Međugorju, jednostavno sam osjetila i iskusila na čudesan način veliku nazočnost Božju, neizmjernu ljubav Njegovu koja me je cijelu okružila i prekrila.
Doživjela sam duboko iskustvo Boga. Neobjašnjiva su to iskustva, vrlo zagonetna, čak ih ni osoba koja ih je doživjela ne razumije. Taj doživljaj u duši ostavlja neizbrisivi trag. Meni nikada ništa nije nedostajalo. Imam obitelj koja me iznimno voli, muža koji me obasipa pažnjom i zdravu djecu. Ali sada ne mogu opisati radost nakon Međugorja. Ja sam ista osoba, ali s dubokom vjerom koja mi je dala snagu i energiju da podnesem bilo što. S vjerom naučiš kako se predati drugima, kako predati svoju bol. Mijenja radikalno mnoge vrijednosti.
Moja poruka nade jest Bog. Vjerujem da bi se svijet promijenio kad bi u ovom trenutku cijelo čovječanstvo sjelo pet minuta i prepustilo se molitvi, svatko na svom jeziku, svatko svome Bogu, tražeći od njega mir i nutarnju preobrazbu. Cijelo čovječanstvo sjedinjeno u molitvi za mir preobrazilo bi svijet. Međugorske poruke trajni su poziv na molitvu, a preko nje ljudi mogu doći do unutarnjega mira koji je početak sveopćega mira.'
