Tu sam vidjela svoj posljednji spas.
Otišla sam u Međugorje nadajući se ozdravljenju od svih pobrkanih osjećaja. Jednog smo dana otišli na brdo gdje stoji veliki bijeli križ. Svi koji bijahu s nama htjedoše svoje brige predati Isusu. Kad sam došla do križa i kleknula, osjetila sam kako me preplavljuje beskrajna ljubav.
Božja ljubav puno je veća nego što je riječima možemo opisati. Mogla sam samo još plakati. Onda su zapjevali Gdje god stojim, Ti si već bio tu. Iako bježim, Ti si mi blizu. Što god mislio, Ti to već znaš. Što god osjećao, Ti ćeš razumjeti… zahvaljujem Ti što me poznaješ i usprkos tomu ljubiš…Kao da mi Isus iskaza svu svoju ljubav koja mi tijekom cijeloga života bijaše uskraćena, kao da mi je govorio: ‘Nikada te nisam ostavio samu! Trpio sam s tobom i plakao sam s tobom! Nijednog trenutka nisi mi bila nevažna!’ Vjerovala sam Isusu.
U ispovijedi sam se stavila pod Božji blagoslov odlučivši započeti novi život. Osjetila sam kako se pomalo kidaju svi lanci i okovi. Nakon hodočašća počela sam moliti, postiti i pohađati svetu Misu. Tijekom tjedna pokušavala sam voziti dvostrukim stazama, živjeti vjeru, ali i dalje voditi stari život uzimajući previše alkohola… Brzo sam shvatila da ta dva puta, skupa, ne vode nikamo. Nisam mogla živjeti po Božjim zapovijedima i sudjelovati u zabavama. Nakon tri mjeseca otišla sam ponovno u Međugorje kako bih donijela životnu odluku. Ponovno sam iskusila Božju ljubav, ali i neopisivu ljubav Majke Božje. Odnos prema njoj kao nebeskoj Majci pomogao mi je da oprostim svojoj vlastitoj majci.
Riješila sam se depresija i ovisnosti o alkoholu. Mogla sam sama sebi oprostiti. Spoznala sam da svaki moj osjećaj bijaše vrisak za ljubavlju i sigurnošću. Zaključila sam da je zagrljaj s prijateljicama bio potvrda da sam i ja ‘netko’. Doživjela sam duboko ozdravljenje svih svojih osjećaja nakon intenzivna duhovnog života. Nije se to dogodilo u jednom trenutku. Trebalo je vremena. Bio je to Isus koji je u meni sve izliječio po susretu s Njegovom svetom Majkom.”
