Dobri primjeri uvijek su me poticali. Ovo je jedan od takvih – Žena javno svjedoči o borbi za majčinstvom i uslišanoj molitvi po zagovoru sv. Josipa.
Već duže vrijeme razmišljam napisati i svjedočanstvo svoga puta, no tek sada ohrabrena sam napisati ga. Sve se događa s razlogom, pa tako, vjerujem, i ovo!
2014. godine stupila sam u brak s predivnim mužem, s kojim sam bila u dugogodišnjoj vezi i s kojim sam već na početku osjetila da će se iz toga izroditi nešto predivno. Tako je i bilo. Naš brak okrunili smo pred Bogom i od početka bili smo otvoreni za roditeljstvo. Kao što mi ljudi uobičavamo planirati svoje, tako sam i ja imala viziju svoga života; završiti fakultet, zaposliti se, roditi… Naime, tako se ostvaruje. To je za mene bilo „sve po redu“, a posebno u našem malom kraju u kojem se na roditeljstvo gleda na poseban način, a na osobe koje odmah ne postanu roditelji kao neplodnost.
Mjeseci su se počeli brojati, a do trudnoće nije dolazilo. Posao nisam dobila. Tada je krenulo jedno od težih razdoblja moga života.
Znate zašto? Zato što je to bio put obraćenja moga srca. Umiranje sebi kako bi se Krist rodio u meni. Pokoravanje Božjoj volji suprotno svim mojim planovima.
Uvijek sam bila uz Crkvu, Framu, Boga… Od malih nogu vjera me privlačila zbog čega sam se u djetinjstvu osjećala čudna i ismijana. No, kada sam odrasla, shvatila sam da sam bila zaštićena jer me to sačuvalo od mnogo toga. Da se razumijemo, nisam ja bila ništa bolja od drugih, niti sam mislila da jesam, ali u meni je postojala klica čežnje za Bogom i nečim višim, što me jako često čuvalo i od mene same.
Svemu tomu nedostajala je jedna dublja dimenzija. Otkrila sam je tek kasnije upoznajući živoga Boga. Da, živoga Boga, kojega ne vidimo fizičkim očima, ali jasno vidimo očima duše. Tada se sve počelo mijenjati u mome životu. Ali, znate kako se kaže – Najprije treba umrijeti stari čovjek da bi se rodio novi. Bog treba srušiti sve ono staro u nama i izgraditi novo, a to boli, jako boli.
2011. godina za mene je bilo novo poglavlje života jer sam tada, po prvi put, upoznala živoga Boga. Sve to manifestiralo se više tek 2015. godine.
Stvari su počele izmicati kontroli iz razloga što konce više nisam mogla držati u svojim rukama, odnosno, sve manje sam dobivala ono sto sam željela, a bila sam uvjerena da to zaslužujem. Po čemu, po nekim ljudskim mjerilima? No, Bog gleda dubinu, Bog vidi dublje od naših površnih shvaćanja. U početku mi ništa nije bilo jasno, mislila sam da me Bog kažnjava zbog nečega jer tada još nisam znala da Bog nije onaj koji kažnjava, već ljubi, a da mi sami sebe kažnjavamo svojim djelima. Postavljala sam Mu bezbroj pitanja, ali nisam dobivala odgovore. Utapala sam se u svojim planovima i željama, ali nisam mogla biti mirna i sretna.
No, ja sam odlučila ići putem koji mi je stavljen u srce. Putem koji je trnovit i težak, iako mi se tada nije sviđao. Odlučila sam ostati ustrajna jer ću drugačije sama sebi naškoditi. Mogu reći da je to bio veliki rat u meni. Iskrivljena slika Boga, ljudi, životnih situacija. Morala sam to proći da bih sada ovo mogla pisati, a još više da bih to mogla živjeti i svjedočiti Božju ljubav i svemoć.
Kako je vrijeme odmicalo, ja sam se mijenjala. Radila na duhovnom životu uz ogromne borbe i padove, od čega je kasnije nastala i moja stranica i knjiga pod nazivom Govor duše. U meni se sve slamalo, a u isto vrijeme nešto, tako divno, gradilo. Bog je skidao sloj po sloj, oslobađao, ozdravljao, tješio, ljubio i grlio, a ja sam se sve više oslobađala svojih želja i planova. Sve sam manje bila očajna zbog plana koji Bog ima za mene. Kako ostati očajna kada sam postajala sve sretnija i ispunjenija?!
Zamislite to – do jučer osoba koja očajnički želi dijete kad je ona zamislila, posao isto tako, neke druge životne situacije također, a danas osoba koja je Bogu prepustila vodstvo ovom situacijom. Sada se vratite na ono kada sam upoznala živoga Boga.
Znate zašto to kažem? Tek tada duhovno sam progledala, a do tada sam bila slijepa. Imala sam iskustvo vjere, ali nisam iskustvo živoga Boga, pa s tim i nisam mogla doživjeti život i situacije kako On želi. Sve nepravde oko zapošljavanja, ubijanja nerođene djece, dok ja i mnoge bore istu bitku da sve to imaju, meni su postale situacije koje sam počela gledati iz druge perspektive. Zašto naglašavam posao? Zato što je i to nekako bilo u poretku mojih želja i planova, a po nekim pravilima naše male Hercegovine, naših običaja (za koja ne kažem da su loši, ali nisu uvijek ni mjerilo) odnosno ne mogu biti pravilo, nego samo primjer, smatrala sam sve više da tako jednostavno treba biti. Sve više shvaćala sam da ne mogu promijeniti svijet, nego da moram mijenjati sebe. Ne mogu utjecati na tijek događaja u vlastitom i tuđem životu. Postajala sam slobodna od ljudskih priča, očekivanja, pitanja… Sve više ulazila sam u sebe i s Bogom se izdizala iz površnosti koju nameće svijet, katkada i nesvjesno.
Kako sam prolazila sve pretrage, konzultacije, savjete, usmjeravanja, sve više postajala sam svjesna da s time ljudska ruka nema ništa. Ne umanjujem važnost medicine, baš naprotiv, Bog nam ih je dao, trebamo ih u ispravne svrhe koristiti, no svaka zlouporaba bila bi grijeh i nemoral, te svaka dijagnoza bila bi ništa u usporedbi s onim što Bog želi dati.
Moje fascikle punile su se nalazima, a bilježnice pričama. Ja sam bila sve mirnija, unatoč godinama koje su se nizale. Vidjela sam da se nešto novo događa, da to više nisam ja, da u meni Bog čini nešto novo. Jednom prilikom jedan prijatelj rekao mi je: „Marijana, ako ti ne iščančaš dijete, neće nitko.“ To mi je bilo tako slatko i motivirajuće, ali puno mi je i reklo o meni. Bila sam uporna jer sam znala kojem cilju me sve to vodi. Ja sam uporno tražila dar, ali nesvjesno zaboravljala na Darivatelja koji je tvorac svakoga dara, prvenstveno ljudskog života. U međuvremenu postajem „pro life“, ili kako točno reći, borim se za život nerođenih te zaštitu ljudskog života od začeća do smrti. A da život prvenstveno započinje prirodnim začećem, a završava prirodnom smrću, naglašavam jako dobre metode prirodnog planiranja obitelji (FertilityCare program i Billingsova metoda). Velika ljubav u mome srcu rađala se prema tomu i živi sve do danas, ne samo zbog važnosti istoga nego i zbog toga što sam i ja u svojoj borbi za život.
Noseći svoj križ dobivam veliku motivaciju za pisanjem i sve više počinjem raditi na daru pisanja koji sam do tada zanemarivala. Prijateljica iz školske klupe potiče me na otvaranje stranice, što je meni tada zvučalo nemoguće. Misli poput „šta ću ja?“, posebno zbog naše male sredine koja te sputava da činiš nešto novo, drugačije. Ipak, Bog je imao drugačiji plan i tu nastavio stvarati jednu priču. Ona je otvorila stranicu, a ja sam ležerno krenula pisati. Svakim danom sam sve više i uživala.
Prepisivala sam govor svoje duše na papir i baš zbog toga stranica je dobila takvo ime, a kasnije i knjiga. U svojoj borbi postala sam hrabrija, tako što se nisam stidjela eventualne etikete nerotkinje, jer sam znala da u toj priči leži nešto dublje.
Otvoreno sam tome pristupala jer sam znala da nisam ni prva ni zadnja i da to nije kazna, jer Bog ne kažnjava nego nas izgrađuje za spasenje duše. Da se razumijemo – tako nisam ranije razmišljala, i to mi je Bog nezasluženo usadio u srce. Nisam se bojala osude, ismijavanja, prozivanja, nešto me poticalo da pišem na tu temu, a kasnije sam shvatila da je to bio Bog. Kroz svaki tekst ja sam bila slobodnija, zdravija, hrabrija, mirnija i sretnija. Osjetila sam da pisanjem Bog čini nešto veliko. Još uvijek nisam znala što. Bog uistinu kad daje, daje obilno.
Moj padovi postali su sve drugačiji. Moje krize drugačije. Nisam bila očajna kada padnem pod križem borbe za majčinstvom (ne volim reći neplodnošću) nego sam samo vapila Gospodinu da mi dadne snage da nosim svoj križ i volim svoga muža unatoč tomu hoćemo li biti roditelji ili ne. Naša ljubav je kroz taj križ postajala blagoslovljenija, zdravija i čistija. Bog je doslovno imao projekt na kojem smo mi bili radnici, a on Arhitekt, i još uvijek je.
Počinjala sam grliti svoj križ, prihvaćati, zahvaljivati na njemu jer sam vidjela da mi donosi ogromni blagoslov, da mene mijenja, da mijenja svaku situaciju između moga muža i mene. Doslovno, čini preokret.
Ni tu Bog nije stao. Sva ona moja borba urodila je plodom jer sam upoznala Darivatelja i dar mi je stao na drugo mjesto, baš ondje gdje treba biti. Više nije bio bitan ishod nego Onaj koji je kucao u srcu mome. On, živi i prisutni Bog koji me dizao sa dna i čupao iz najvećih ponora mojih boli. Nije On htio da to ostane priča za mene, nego je htio da se ta priča ukoriči kao što i je. Dobila je svoj opipljiv oblik imenom knjige Govor duše. Mogla bih Vam i o tome ispričati priču, ali sve bi otišlo na dugo i na široko. Ovako želim ostaviti naglasak na onome na čemu je priča i započela. Izdavanjem te knjige Bog mi je pokazao da je Njegov put bolji od moga jer da je bilo kako sam ja željela, niti bih upoznala Darivatelja niti bih dobila dar, odnosno, knjigu kojoj je On bio poticaj. Znate zašto sam s njom na dobitku? Bog mi je njome pokazao koliko čovjek s Bogom može biti hrabar i otvoriti dušu s ciljem svjedočenja Božje ljubavi u vlastitom životu. Ta knjiga postala je moja opipljiva snaga, a i drugim ženama koje bore istu bitku, ne zato što je pod mojim imenom nego zato što joj je On autor. Ali doslovno. On je pisao priču moga života. Ja sam bila samo poslušna. On je kroz sve to liječio moju ranu i davao mi tako zdrav pogled i pristup na sve to.
Stvari u mome životu drastično su se mijenjale. Ja sam osjećala da dobivam novo srce, novi život, novi brak, novu ulogu u vlastitom životu.
Onaj stari čovjek od početka priče morao je Božjom intervencijom postati novi. Kako bi postao novi i svjedočio Božju ljubav da nije bilo lomljenja ljudske volje, umiranja sebi, boli, patnje i suza?
Onaj stari čovjek više nije čančao nego zahvaljivao i zahvaljuje jer Bog svojim miljenicima i u snu daje.
Onaj stari čovjek trebao je biti da bi sada mogla pričati o novome.
Onaj stari plan života trebao je postojati da bi ga Bog srušio svojim novim boljim.
I znate što je poanta moga svjedočanstva? Nisam dobila ništa što sam tražila, ali dobila sam sve ono što mi treba.
To potvrđujem mirom u svome srcu koji osjećam kada vidim svaku trudnu ženu, svako dijete. To potvrđujem onom željom koju sam imala da radim ono za što sam se školovala, a On me stavio ondje gdje će se duša spremati za majčinstvo, među hrpu male, nevine dječice. Sad recite da sve nema svoje razloge?
Znate kada je istinski mir došao u moje srce? Kada sam vidjela da ne mogu učiniti više ništa, da ništa nije u mojoj moći, da će mi život biti promašen ako budem očajavala. Moj život se promijenio kada sam istinski rekla – Bože, neka bude volja Tvoja, a ne moja. Rekoh, nije to bilo lako, trebalo je mnogo boli, no, isplatilo se. Bog je čuo vapaje i uslišao molitve. On je udijelio milost, ne po mojoj zasluzi nego svojoj ljubavi i milosrđu, a znate koju milost? Onu milost u kojoj sam ja zahvalna i sretna unatoč ishodu moga života.
Kada sam iskreno osjetila u svome srcu da mogu biti sretna s onim što imam; mužem, obitelji, prijateljima, djecom oko mene… i ako ne budem biološka majka, znam da sam bila i bit ću duhovna majka. Pa što? Možda je baš to put za spasenje moje duše. Ako je to Tvoja volja neka bude, samo da moja duša ima mir. Svo to predanje ne mijenja moje molitve, zavjete, niti silnu želju biti majkom, ali mijenja moj pristup svemu tome. Jer, ono što smo mislili da će nas uništiti zapravo nas ojača i od nas učini druge osobe. Zapravo otvori nam duhovne oči da možemo shvatiti smisao ovoga života i volje Božje.
Nije svaka majka – majka i nije svaka žena sretna ako je majka.
Majka je ona koja čezne kao majka, a živi i kao žena i kao majka.
Žene, ne bojte se svoga puta u kojem borite bitku za majčinstvom!
Molim Vas, nemojte se nazivati neplodnom jer time etiketirate same sebe i ograničavate Boga. Vi ste plodne kao što su plodni i vaši muževi.
Zahvaljujte na Vašoj plodnosti. Time će se Vaša plodnost i povećavati. Vi ste u korijenu plodne i zdrave, samo su okolnosti života takve da nešto trebaju od Vas kako bi Vas nečemu naučile.
Vi, žene, koje se borite biti majke, nemojte očajavati nego molite Boga za snagu i mir, a najprije prihvaćanje volje Božje, a onda će se čudesa početi događati, suprotna Vašoj volji, a najbolja za Vas.
Vi, žene, koje silno želite biti majke, ne vjerujte u dijagnoze, prognoze, etikete… Vjerujte u čuda, vjerujte u Onoga koji je bio mučen i po čudu uskrsnuo. Što je Njemu onda udahnuti jedan život u Vaše biće?
Vi, žene, ne bojte se pitanja, osuda, ismijavanja i odbacivanja jer ste prihvaćene od Onoga koji Vas je satkao u krilu majčinu.
Žene, majke, ne bojte se, jer Vi ste već majke; svojom željom, čežnjom, molitvom!
Vi, žene, volite svoje muževe i neka Vam bračni čin bude sveti trenutak sjedinjena s onim s kojim ste se obećali na vjernost do smrti kao i ponovna obnova sakramenta, a po Njegovoj volji doći će i dijete!
Vi, žene, koje želite biti majke, blagoslivljajte svoje muževe i bračno sjedinjenje jer nema svetijeg trenutka. Baš zato na brak sotona najviše udara.
Vi, žene, majke, koje borite bitku istu kao i ja, ne bojte se, jer Vas Bog toliko voli i ljubi da Vam je dao bitku koju možete boriti i iz koje će izaći nešto veliko.
Vi, žene, molite Boga za mir i radost, kako bi pripremile mjesto sigurnog boravka svome djetetu.
Zamislite kako ga Bog stvara na Nebesima, a Vi svojim molitvama pridonosite stvaranju.
Znajte, što ste sretnije – to ste plodnije! Neka Vam tu sreću, kada dođe teško, vrati pomisao na čudo koje je samo vaše, a treba vrijeme da dođe.
Upamtite, za velike stvari uvijek treba vremena!
Predajte svoj život u Božje ruke i ne bojte se. Ne bojte se ići težim putem, jer ćete uživati više od onoga što ste mogle zamisliti.
Još uvijek nisam biološka majka, ali jesam majka dušom, jesam svim svojim molitvama i prošnjama, svim svojim željama i umiranjima sebi, a i ako u nebo odnesem svoju želju, nema veze, uspjela sam, jer sam se trudila biti čovjek onakav kakav sam željela da bude moje dijete.
Ne bojte se, žene! Sve smo mi majke svojim željama.
Volim Vas sve, iako Vas sve i ne znam!
Zajedno smo jače!
Nadam se da ću Vam uskoro pisati o nastavku ovog svjedočanstva koje će, ako bude volja Božja, postati stvarno i opipljivo, a zvat će me „mama“!
Marijana Jurilj
