Htjela bih svjedočiti o uslišanoj molitvi preko svete krunice i moje najdraže Gospe i dati nadu i vjeru budućim majkama koje se boje poroda kao što sam se ja bojala.
Imam 36 godina i od uvijek sam se bojala poroda, porođajne boli i uopće same pomisli da bi ja trebala roditi i da bi iz mene moglo izaći takvo malo čudo. Toliko sam se bojala te porođajne boli da sam puno puta izgovorila kako nikada neću imati djecu i kako se ne želim upravo iz tog razloga udati, samo da ne bi morala roditi. Na kraju sam se ipak udala i u braku sam stalno izmišljala nešto, samo da ne bi imali djecu jer me je bilo užasno strah.
I eto…dogodilo se to da sam ostala trudna. Onaj dan kad sam saznala da sam trudna, tresla sam se i plakala, ne od sreće, nego od straha i od muke. Što ću sad? Kako ću ja to? Počela sam povraćati, mučnina, tlak mi skočio, nisam spavala. I nakon nekoliko dana sam jednostavno odlučila predati taj svoj strah, sebe i svoju bebu u Gospine ruke. Odlučila sam moliti svaki dan krunicu na nakanu da mi porod bude što bezbolniji, da mogu dobiti epiduralnu i da se dijete rodi živo i zdravo i da me prođe taj strah. Čitala sam negdje da sve što preko krunice tražimo, da ćemo to i dobiti ako istinski molimo i vjerujemo. Isus je sam rekao: „Molite i dat će vam se. Tražite i naći ćete. Kucajte i otvorit će vam se.“ Inače sam iz katoličke obitelji, odgajana u katoličkoj vjeri, završila Žensku opću gimnaziju sestara Milosrdnica u Zagrebu, ali nikada se nisam toliko predala i toliko vjerovala u snagu molitve i moć krunice.
Trudnoća mi je bila komplicirana. U početku sam imala neku bakteriju, zatim sam dobila gestacijski dijabetes, problemi s visokim tlakom kojeg imam od prije, problemi sa štitnjačom i zadnja dva mjeseca dobim kolestazu radi koje sam morala biti hospitalizirana i ležala dva mjeseca u bolnici na čuvanju trudnoće. Kako nikad prije nisam čula za tu bolest, pitala sam doktoricu koja me vodila što je najgore što mi se može dogoditi. Rekla je da će me morati prijevremeno poroditi prirodnim putem kako bi se dijete rodilo živo jer je kolestaza takva bolest da beba često ne preživi do 38. tjedan trudnoće. U tom trenutku možete misliti kako sam se osjećala. Odmah su mi dali sredstva za smirenje. Sa mnom na odjelu je ležala još jedna gospođa koja je rodila mrtvu bebu u 32. tjednu trudnoće i to upravo zbog kolestaze.
Cijelu trudnoću, svaki dan sam molila krunicu i nisam odustajala. I sjećam se u bolnici, cimerica je bila ateistica i pitala me zašto se molim, ali unatoč tome, ja nisam odustajala i čvrsto sam vjerovala da ću imati bezbolan porod i da će se beba roditi živa i zdrava. Samu sebe sam uvjerila u to i molila našu najdivniju Majku upravo za to. Ležala sam u sobi koja se nalazila točno ispod rodilišta i po noći sam znala čuti krikove žena koje rađaju i kako viču od boli. Umirala sam od straha. Otkucaji srca su mi bili 130. Ali sav taj moj strah je nekako polako počeo nestajati. Tko god mi je došao u posjetu, čudio se kako dobro izgledam i svi bi me pitali je li me strah (jer me poznaju i znaju koliko se bojim svega toga), ali mene uopće nije bilo strah i čudili su se i nisu mogli vjerovati da sam to ja.
Kad je došao taj dan i kad mi je doktorica rekla da idem u rađaonu, suze su krenule same od sebe, ali me i dalje nije bilo ni najmanje strah. Dali mi klistir i kaže doktorica da nemamo više šta čekati, moraju me poroditi.
Otišla sam u svoju sobu, zvala supruga da dođe i počela se pakirati. Kad je suprug došao, došla sestra po nas (suprug je bio sa mnom u rađaoni) i odvela nas u rađaonu. U rađaoni me smjestili u boks i dali mi gel za poticanje trudova, i iz drugih boksova sam čula vikanja i deranja i psovanja, ali mene i dalje nije bilo ni najmanje strah. Uglavnom, nisam se otvarala i bebi su počeli padati otkucaji. Došao doktor i kaže da moram hitno na carski rez. Mene i dalje nije strah.
Kad sam se probudila, nisam ni znala da sam rodila dok nisam vidjela svog malog anđela. I eto, na kraju je porod stvarno bio bezbolan (bio je carski rez zbog komplikacija), ali ni S od straha. Sav moj strah je Gospa uzela i dala mi bezbolan porod. Malo je boljela rana i dugo sam se oporavljala, ali sve sam to zaboravila i kao da i nisam rodila.
Uglavnom, snaga molitve je toliko jaka i ako stvarno uistinu i srcem molimo, Bog će nam tu molitvu uslišati preko naše najdivnije Majke. Eto, to je moje svjedočanstvo. Možda ohrabri koju buduću mamu koja se boji poroda kao što sam se ja bojala. BVB
Vaša sestra u Kristu, Nikolina.
