U razgovoru s Jozom Vlahom, 34-godišnji Bulić otvoreno je govorio o krađama novca od roditelja, pokušajima izlaska iz ovisnosti i trenutku u kojem je ostao bez ljudi kojima bi se mogao obratiti. Posebno mjesto u njegovoj priči imaju obitelj, koja mu je pružila novu priliku, te vjera, molitva i prijateljstva koja je izgradio tijekom boravka u zajednici.
Kockanje je počelo vrlo rano
Bulić je ispričao da je odrastao u obitelji koja mu je omogućila sve potrebno za život, ali se od malih nogu zatvarao u sebe i teško razgovarao o onome što ga muči. Naglasio je da za svoje postupke ne krivi roditelje.
Vrlo rano počeo je krasti novac, pušiti i stvarati probleme u školi, a potom i konzumirati marihuanu te kockati. Prisjetio se kako je, radeći s obitelji na prodaji suvenira u Međugorju, uzimao novac od prodaje vjerskih predmeta i odlazio kockati.
Pomoć je tražio i u Mostaru, a potom je boravio u zajednici u Osijeku. Međutim, nakon povratka kući ponovno se vratio starim navikama. Uslijedilo je konzumiranje težih droga, uključujući kokain.
„Ja sam se hvalio kako sam prestao kockati, ali sam zamijenio ovisnost ovisnošću“, rekao je.
Mijenjao je poslove i gradove, nadajući se da će novi početak donijeti promjenu. Danas, kaže, razumije da je sa sobom nosio iste probleme, bez obzira na to gdje je živio.
„Kad se probudim, nemam koga nazvati“
Ovisnost je postupno narušila njegove odnose s najbližima. Govorio je o gubitku veze, prijateljstava i povjerenja u obitelji, ali i o različitim maskama koje je nosio pred ljudima.
„Nisam imao koga nazvati da bih popio kavu s njim, da bih razgovarao s njim. Bilo je jako teško“, prisjetio se.
Sestra i braća poručili su mu da mora promijeniti način života. Njihove riječi danas tumači kao izraz ljubavi, a ne odbacivanja. Posebno je istaknuo majčinu ustrajnost i molitve te činjenicu da mu je obitelj ponovno otvorila vrata kada je odlučio pokušati iznova.
Zagrljaj koji nije zaboravio
Jedan od ključnih trenutaka bio je dolazak u zajednicu Cenacolo. Bulić je emotivno opisao susret s čovjekom koji ga je na ulazu dočekao raširenih ruku.
„Taj zagrljaj nisam osjetio godinama. To je bio zagrljaj čiste ljubavi, čistog prijateljstva i čiste želje jednog čovjeka da nekome pomogne“, ispričao je.
Boravio je u zajednici u Bariju u Italiji, gdje je, prema vlastitim riječima, kroz molitvu, rad i zajednički život počeo mijenjati odnos prema sebi i drugima. Morao se suočiti s tvrdoglavošću, ponosom i potrebom da uvijek bude u pravu.
„Onda sam vidio da ja trebam mijenjati sebe“, rekao je.
Cenacolo je opisao kao školu prijateljstva u kojoj je učio prihvaćati pomoć, ali i pomagati drugima. S vremenom mu je povjerena briga o novom članu zajednice, što je doživio kao važan znak povjerenja.
Nakon godinu i tri mjeseca odlučio je otići, iako su mu u zajednici savjetovali da ostane dulje. Naglasio je da je s njima zadržao kontakt i nakon izlaska.
Želi krenuti putem duhovnog poziva
Bulić je u razgovoru otkrio i da želi svoj život posvetiti vjeri te da razlučuje duhovni poziv. Nakon sudjelovanja na vikendu za razlučivanje poziva i kraćeg iskustva u samostanu, najavio je ulazak u postulaturu.
Pritom je naglasio da ne želi unaprijed govoriti o svećeništvu kao sigurnom ishodu.
„Ja sad ulazim u postulaturu. Idemo korak po korak. Možda u postulaturi vidim da to nije za mene“, rekao je, dodajući da i oni koji ga budu pratili trebaju procijeniti njegov put.
U vrijeme razgovora radio je kao taksist u Međugorju. Govorio je i o važnosti svakodnevne molitve, ispovijedi i klanjanja, ali i priznao da se i dalje suočava s vlastitim slabostima.
Svoje svjedočanstvo zaključio je porukom o novom početku i međusobnoj pomoći. Kako je poručio, nakon svega što je prošao želi potaknuti druge da jedni drugima pomažu i žele dobro.
Cijeli razgovor s Marijem Bulićem pogledajte u nastavku.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti medjugorje-info.com kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
