Vlč. Davor Klečina, župnik u Drvaru, objavio je na svom Facebook profilu kratki izvještaj s hodočašća putevima Drinskih mučenica od Pala do Goražda. Izvještaj je jezgrovit te pun kvalitetnih opisa demografskih, geografskih i povijesno-društvenih aspekata Istočne Bosne uz snažne duhovnu notu koja ga dodatno obogaćuje. U suradnji s vlč. Klečinom ovaj "putopis" je dorađen za potrebe članka, neki dijelovi su skraćeni, drugi pak prošireni, ali je zadržan njegov ton i bit, piše portal Bitno.
Hodočasničkim putem mučeništva bl. Drinskih mučenica, Pale-Goražde
Umjesto na more, iskoristih slobodne dane godišnjeg odmora da napravim hodočašće (doduše automobilom) putem mučeništva Drinskih mučenica. Inače volim obilaziti mjesta u kojima katolici žive u manjini, ili ih tamo uopće nema (a nekad su bili), i prema takvim mjestima gajim poseban pijetet. Također mi je bila želja napraviti svojevrsno duhovno bratimljenje mučeničkih krajeva Zapadne Bosne u kojima djelujem kao svećenik s mučeničkim Podrinjem, odnosno Istočnom Bosnom, koja mi je uvijek bila u srcu.
Osim što je hodočašće bilo milosno, uživao sam u predivnim prostranstvima i prirodnim ljepotama Istočne Bosne, u onim dijelovima koji su dosad bili skriveni mome oku, a to je potez od Pala, preko Podgraba i Prače, planine Hranjen, pa sve do Goražda i rijeke Drine.
Tih šezdesetak kilometara nisu dugi ni zahtjevni, ako putujete automobilom, no za pet časnih sestara koje su ga od 11. do 15. prosinca 1941. morale prevaliti pješice, po surovoj romanijskoj zimi, bio je itekako strašan i pretežak.
Moje hodočašće započelo je na Palama, ispred prelijepe drvene župne crkve sv. Josipa radnika. Građevina je ostala netaknuta tijekom triju ratova 20. stoljeća pa uz divljenje njenoj jedinstvenoj ljepoti osjećam čuđenje i zahvalnost što je u svom prvotnom obliku preživjela sve vjetrometine prošlosti. To je, koliko je meni poznato, jedina katolička crkva u BiH izgrađena od drveta.
Na Palama se nalazio samostan sestara Kćeri Božje Ljubavi iz kojeg su četnici izveli sestre 11. prosinca 1941. i poveli ih na put u jednom smjeru, prema Goraždu.
Moja prva postaja bila je mjesto Podgrab, u prošlosti poznatije pod imenom Sjetlina, gdje je najstarija sestra Berchmana posustala pod teretom godina, promrzlosti i umora, ne mogavši dalje nastaviti put. Prema jednoj teoriji ona je u Sjetlini ostala sve do 23. 12. kada je ubijena i najvjerojatnije pokopana u blizini starog mosta preko rijeke Prače.
U Sjetlini je do 2. svjetskog rata živjela vrlo jaka i organizirana katolička zajednica, budući da je mnogo radnika radilo na željeznici i u drvnoj industriji. Rat je u potpunosti pomeo i iskorijenio katolike iz ovog mjesta tako da je danas jedini trag njihovog postojanja devastirano katoličko groblje na kojem je jedva vidljiv pokoji spomenik i do kojeg se može doći tek strmom stazom preko privatnog imanja. Na tome groblju upalio sam svijeću i pomolio se za sve pokojne iz mjesta.
Put me dalje vodio niz rijeku Praču do istoimenog mjesta koje je u Daytonu postalo sjedište općine Pale-Prača, a to je ustvari djelić nekadašnje općine Pale koji je daytonskim krojenjem “luđačke košulje” pripao Federaciji BiH, odnosno Bosansko-podrinjskom kantonu. Cijela općina Prača danas ne broji više od 1000 stanovnika i pitaj dragog Boga od čega i kako funkcionira. U mjestašcu postoji zgrada općine s načelnikom, policija, dom zdravlja, pravoslavna crkva i džamija. U mjestu sam vidio samo jednu trgovinu, a jedina benzinska crpka uopće ne radi.
U Prači sam najprije posjetio devastiranu zgradu nekadašnje željezničke postaje u kojoj su četnici držali časne sestre na putu prema Goraždu. Nakon što sam se pomolio, odlučio sam se javiti načelniku općine za kojeg nisam znao ni kako se zove ni iz koje je stranke, a nisam bio siguran ni hoće li me uopće primiti.
Na moje iznenađenje – nakon što sam se predstavio tko sam, što sam i otkud dolazim – načelnik Almin Ćutuk me vrlo srdačno primio i ostali smo u ugodnom razgovoru sat i pol vremena. Kaže da me nije mogao odbiti budući da mu katolički svećenici ne dolaze svaki dan u posjet, tj. ne dolaze nikako jer ovdje, kao i u obližnjem Podgrabu-Sjetlini, već duže vremena katolika nema.
Ono što me ugodno iznenadilo, načelnik Prače, kao uostalom i većina muslimana u Goraždu i kantonu, znaju za Drinske mučenice i veoma poštuju njihovu žrtvu, vjerojatno zato što one predstavljaju simbol stradanja i brojnih muslimana u Podrinju u 2. svjetskom ratu.
Na izlazu iz Prače stao sam na tzv. Švapskom groblju. Radi se zapravo o starom katoličkom groblju na čijem se dijelu, u novije vrijeme, pokapaju i pravoslavci, jer, kao što rekoh, katolici tu odavno ne žive. Nažalost, katolički dio groblja je devastiran, zapušten i zarastao. Jako me je ganulo drveno raspelo, nagnuto u stranu, s metalnim corpusom oštećenim ispod Isusove brade. Kleknuo sam pred raspelo, cjelivao ga i izmolio krunicu Božjeg milosrđa, moleći da se smiluje svim pokojnima u ovim mučeničkim krajevima, ali i za mir i blagoslov svih stanovnika predivne nam zemlje Bosne.
Dalje me put živopisnim kanjonom Prače vodio ispod ostataka srednjovjekovnog grada Pavlovca, koji je dobio ime po nekoć moćnoj plemićkoj bosanskoj obitelji Pavlovića, do Hrenovice, mjesta u plodnoj dolini rijeke, gdje se račvaju putevi. Jedan nastavlja pratiti tok Prače i nekadašnju trasu uskotračne željeznice prema Mesićima i Ustiprači, a drugi započinje uspon uz planinu Hranjen dalje prema Goraždu.
Put preko Hranjena je u solidnom stanju, cijela dionica je asfaltirana, a o ljepotama netaknute prirode koja me prati cijelim putem suvišno je i govoriti. S vrha planine puca veličanstven pogled na Podrinje i visoke planine Istočne Bosne, a vide se i planinski vrhunci Srbije te Crne Gore. Dolje pak, na dnu ispod planinskih strana, skupilo se Goražde i razvuklo duž rijeke Drine.
Susret s rijekom Drinom u meni uvijek budi posebne emocije – kako zbog njene nestvarne ljepote tako i zbog njenog povijesno-simboličnog značaja, a napose zbog simbolike stradanja svih naroda u svim proteklim ratovima. Zelenu Drinu zapravo slobodno možemo nazvati “crvenom Drinom”.
U crveno ju je, među ostalim, obojala i krv Drinskih mučenica čija su iskasapljena tijela bačena u nju 16. prosinca 1941., pomiješavši se s krvlju tolikih nevino stradalih ljudi, ubijenih i bačenih u Drinu u proteklim ratovima. Zato je Drina i sveta rijeka.
Na Drini, u Goraždu, završilo je zemaljsko hodočašće Drinskih mučenica, a tu završava i moje hodočašće. Svaki dolazak u ovaj grad do sada je podrazumijevao obilazak i molitvu pred spomen-obilježjem Drinskim mučenicama kojeg je Općina Goražde podigla između rijeke i zgrade osnovne škole, nekadašnje vojarne, u kojoj su četnici držali sestre zarobljenima i iz koje su iskočile u smrt kako bi obranile svoje žensko i redovničko dostojanstvo.
Ubrzo će svako hodočašće u Goražde podrazumijevati i proslavu svete mise u novoj crkvi posvećenoj Drinskim mučenicama koja se upravo gradi na lokaciji gdje je nekada stajala katolička crkva, srušena od komunista nakon 2. svjetskog rata.
To je prva katolička crkva koja se gradi na Drini, tj. u Istočnoj Bosni, nakon gotovo 80 godina. Nekada su katoličke crkve, osim u ovom gradu, postojale i u Višegradu, Zvorniku i Foči no njih su također porušili komunisti. Nakon izgradnje, svetište u Goraždu bit će znak katoličke prisutnosti koja je na ovom prostoru do dolaska Turaka bila vibrantna, ali je već desetljećima gotovo zanemariva.
Inače, zahvaljujući viziji i velikom trudu neumornog goraždanskog župnika vlč. Josipa Tadića te uz velikodušnu pomoć brojnih naših domaćih vjernika i iseljenika buduće svetište je već pod krovom.
Molitvom, financijama i organiziranjem hodočašća pomognimo završetak radova kako bi ono zaživjelo u našem narodu.
Ovaj duhovni “Biser na Drini” treba postati dom molitve u kojem ćemo, po zagovoru Drinskih mučenica, davati duhovnu zadovoljštinu za sva zla počinjena u prošlosti protiv ljudskog života te iz kojeg ćemo upućivati molitve Bogu za mir u Bosni i svijetu, za blagoslov, za duhovni i materijalni preporod naših naroda u ovoj predivnoj zemlji.
Drago mi je čuti od župnika da domaći ljudi u Goraždu – kako vlast, tako i običan puk (a to su većinom muslimani) – vrlo dobronamjerno gleda na izgradnju svetišta, a mnogi čak pomažu i financijski. Oni su očito shvatili duhovni i ini potencijal svetišta u izgradnji.
Volio bih da i sami uvidimo kolika se duhovna snaga krije na ovom mjestu, da svatko od nas učini koliko može kako bi “Biser na Drini” što prije zasjao punim sjajem, na slavu Bogu i duhovnu korist svima koji u njega dođu. (kta/bitno.net)
