Evo nepoznatog čovjeka, vlasnika kuće, koji mu posuđuje svoju najljepšu sobu. On je dao ono najveće što je imao, jer oko velikoga sakramenta treba biti sve veliko: soba i srce, riječi i geste, tim je riječima don Prima Mazzolarija, papa Franjo u propovijedi opisao Crkvu koja je velika dvorana otvorenih vrata, u koju svi mogu ući. Ona nije mali i zatvoreni krug, nego zajednica raširenih ruku, gostoljubivih prema svima. Ona je zajednica u kojoj se euharistija gleda s čuđenjem i divljenjem; ako nema toga, upozorio je Papa, nema ni puta koji nas vodi do Gospodina.
Crkva treba biti velika dvorana, više je puta Papa ponovio vjernicima u bazilici i onima koji su misu pratili na Internetu, te ih upitao: Kada se približi netko tko je ranjen, tko je pogriješio, čiji je životni put drugačiji, je li Crkva velika dvorana kako bi ga dočekala i povela do radosti susreta s Kristom? Euharistija želi nahraniti one koji su na putu umorni i gladni, nemojmo to zaboraviti, istaknuo je. Crkva savršenih i čistih prostorija je u kojoj nema mjesta ni za koga; naprotiv, Crkva otvorenih vrata, koja slavi oko Krista, velika je dvorana u koju svi mogu ući.
Velika dvorana, veliko blagovalište, jedna je od slika iz evanđelja svetkovine Tijelova, na koje se Papa osvrnuo u propovijedi. Druga je slika čovjek koji nosi krčag vode. ‘Pođite za njim’, kaže Isus dvojici učenika koje je poslao u grad, jer, kamo ih odvede taj čovjek, tamo će se blagovati pasha. Nepoznati čovjek tako postaje vodič za učenike, dok je krčag vode znak prepoznavanja koji, napomenuo je Papa, potiče na razmišljanje o žednom čovječanstvu, uvijek u potrazi za izvorom vode koja će utažiti njegovu žeđ i osvježiti ga. Svi mi idemo kroz život s krčagom u ruci; svi mi, svatko je od nas žedan ljubavi, radosti, uspješnoga života u humanijem svijetu. Za tu žeđ nije potrebna voda svjetovnih stvari, jer je riječ o dubljoj žeđi, koju može zadovoljiti jedino Bog, istaknuo je Papa.
Međutim, kako bi se slavila euharistija, valja prepoznati tu žeđ za Bogom. Odnosno, trebamo biti svjesni da to ne možemo sami, nego su nam potrebni Hrana i Piće vječnoga života koji nas podupiru na putu. Današnja je tragedija, primijetio je Papa, to što je žeđ često ugašena. Zamrla su pitanja o Bogu, oslabila je želja za Njim, sve su rjeđi oni koji traže Boga. Bog više ne privlači, jer više ne osjećamo svoju duboku žeđ, primijetio je te istaknuo: Žeđ za Bogom nas vodi do oltara; ako nedostaje, naša slavlja postaju neplodna. Stoga, i kao Crkva, ne može biti dovoljna mala skupina uobičajenih osoba koje se okupljaju kako bi slavili euharistiju; trebamo ići u grad, susresti se s ljudima, naučiti prepoznati i pobuditi žeđ za Bogom i želju za evanđeljem.
Osvrnuvši se potom na sliku velike dvorane, namještene i već spremne za pashalnu večeru, Papa je kazao da je ona velika dvorana za mali komad Kruha. Bog se čini malenim kao komad kruha i upravo je zbog toga potrebno veliko srce da bismo ga prepoznali, divili mu se i prihvatili ga. Božja je prisutnost tako ponizna, skrivena, katkada nevidljiva, da je, kako bismo ju prepoznali, potrebno pripremljeno, budno i gostoljubivo srce, kazao je te dodao: Ako, naprotiv, naše srce nema veliku dvoranu, sliči spremištu u kojemu sa žaljenjem čuvamo stare stvari; ako sliči tavanu na koji smo davno odložili svoj zanos i svoje snove; ako sliči skučenoj, mračnoj prostoriji, jer živimo samo za sebe, za svoje probleme i svoje žalosti, bit će nemoguće prepoznati tu tihu i poniznu Božju prisutnost.
Potrebna je velika dvorana koja konkretno znači da je potrebno proširiti srce; izići iz male sobe našega ‘ja’ i ući u veliki prostor čuđenja i divljenja. Upravo su čuđenje i divljenje ono što nam mnogo nedostaje, primijetio je Papa te dodao: U brojnim aktivnostima koje činimo kako bismo se susreli, okupili, zajedno razmotrili pastoral… Ako nema toga, ako nedostaje čuđenje, divljenje, nema ni puta koji nas vodi do Gospodina. Neće biti ni sinode, ničega.
I na kraju treća slika – Isus lomi kruh. Prava euharistijska gesta, gesta identiteta naše vjere, ali istodobno i potresna gesta, jer Sin Božji postaje jaganjac i žrtvuje se da bi nam dao život. Gospodin nikoga ne lomi, nego lomi samoga sebe. Gospodin je taj koji ne zahtijeva žrtve, nego žrtvuje sebe. Gospodin je taj koji ništa ne traži, nego daje sve, istaknuo je Papa.
Pozvani smo živjeti tu ljubav da bismo slavili euharistiju. Jer, ne možeš lomiti nedjeljni Kruh ako je tvoje srce zatvoreno za braću. Ne možeš jesti taj Kruh ako ne daš kruha gladnomu. Ne možeš podijeliti taj Kruh ako ne dijeliš trpljenje onih koji su u potrebi. Na kraju svega, i od naših će svečanih euharistijskih slavlja ostati samo ljubav, rekao je Sveti Otac.
Postanimo Crkva s krčagom u ruci koji pobuđuje žeđ i donosi vodu. Otvorimo širom srce u ljubavi, kako bismo bili prostrana i gostoljubiva dvorana u koju svi mogu ući i susresti Gospodina. Razlomimo svoj život u suosjećanju i solidarnosti, kako bi svijet kroz nas vidio veličinu Božje ljubavi, potaknuo je na kraju papa Franjo.
