Danas govorimo o obliku molitve, a to je meditacija. Za kršćanina je 'meditacija' traženje sinteze: to znači staviti se pred veliku stranicu otkrivenja i pokušati ju učiniti našom, u potpunosti ju usvajajući. Kršćanin, nakon što je prihvatio Božju Riječ, ne drži ju zatvorenom u sebi, jer ta se Riječ treba susresti 's drugom knjigom', koju 'Katekizam' naziva 'životnom' (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2706). To pokušavamo učiniti svaki put kad meditiramo Riječ.
Praksa meditacije dobila je veliku pozornost posljednjih godina. O njoj ne govore samo kršćani; meditativna praksa postoji u gotovo svim religijama svijeta.
Ta aktivnost raširena je čak i među ljudima koji nemaju religioznu viziju života. Svi imamo potrebu za meditiranjem, razmišljanjem, ponovnim otkrivanjem sebe. Pogotovo se u proždrljivom zapadnom svijetu traži meditacija, jer ona predstavlja snažnu zaštitu od svakodnevnog stresa i praznine koja se posvuda širi. Evo, dakle, slike mladih i odraslih koji sjede u sabranosti, u tišini, poluzatvorenih očiju... Možemo se pitati što čine ti ljudi? Meditiraju. To je fenomen na koji treba gledati s naklonošću; zapravo, nismo stvoreni za neprestano trčanje, imamo unutarnji život koji se ne može uvijek zgaziti. Meditacija je stoga potreba svih. Meditirati bi bilo kao zaustaviti se i udahnuti.
Međutim, shvaćamo da ova riječ, jednom prihvaćena u kršćanskom kontekstu, poprima specifičnost koja se ne smije poništiti. Meditiranje je neophodna ljudska dimenzija, meditacija u kršćanskom kontekstu. Velika vrata kroz koja prolazi molitva krštene osobe, podsjetimo se još jednom, jesu Isus Krist. Za kršćanina molitva prolazi kroz vrata koja su Isus Krist. Praksa meditacije također slijedi ovaj put. Kad kršćanin moli, ne teži punoj transparentnosti sebe samog, ne traži najdublju srž vlastitog ja, jer kršćanin traži nešto drugo. Kršćanska je molitva prije svega susret s Drugim, velikim slovom 'D'; susret s transcendentnim, s Bogom. Ako nam iskustvo molitve daje unutarnji mir, ili ovladavanje samog sebe, ili jasnoću na putu kojim trebamo ići, ti su rezultati, moglo bi se reći, kolateralni učinci milosti kršćanske molitve koja je susret s Isusom. Meditirati znači ići, vođeni nekom rečenicom iz Svetog pisma ili nekom riječju u našoj nutrini, ususret Isusu.
Pojam 'meditacija' u povijesti je imao različita značenja. Čak se i unutar kršćanstva odnosi na različita duhovna iskustva. Međutim, mogu se pronaći neke zajedničke crte i u tome nam još uvijek pomaže 'Katekizam' koji kaže ovako: 'Načini razmatranja toliko su raznovrsni koliko je duhovnih učitelja. […] No, sam način nije drugo doli vodič; važno je, s Duhom Svetim, napredovati na jedinom putu molitve: Isusu Kristu.' (br. 2707). Tu nam se ukazuje na Suputnika koji nas vodi, a to je Duh Sveti. Kršćanska meditacija nije moguća, nije ostvariva, bez Duha Svetoga. On je Onaj koji nas vodi susretu s Isusom. Isus nam je rekao da će nam poslati Duha Svetoga koji će nas poučavati i objasniti nam. I u meditaciji On nas vodi susretu s Isusom Kristom.
Stoga postoje brojni načini kršćanske meditacije: neke vrlo trijezne, druge artikulirane; neki ističu intelektualnu dimenziju osobe, drugi prije afektivnu i emocionalnu.
Svi su načini meditacije važni i vrijedni da ih se prakticira, jer mogu pomoći da iskustvo vjere postane cjelovit čin osobe: ne moli samo čovjekov um, kao što ne moli samo osjećaj. Drevni oci govorili su da je organ molitve srce. Tako su objasnili da je čitav čovjek, počevši od njegova središta – srca – taj koji stupa u odnos s Bogom, a ne samo neke njegove komponente. Stoga uvijek moramo imati na umu da je metoda put, a ne cilj: bilo koja metoda molitve, ako želi biti kršćanska, dio je nasljedovanja Krista koji je srž naše vjere. Metode meditacije putovi su koje treba proći kako bismo susreli Isusa. No ako se zaustavimo na putu i gledamo samo put, nikada ne ćemo pronaći Isusa. Od puta ćemo stvoriti 'boga'. Ali, put nije 'bog', jer Bog je tamo na cilju, Isus te čeka, a put je onaj koji te vodi k Njemu. I opet 'Katekizam' precizira: 'Razmatranje se služi mišlju, maštom, osjećajima i željom. To sabiranje nužno je da se produbi vjersko uvjerenje, da se potakne obraćenje srca i ojača volja da slijedi Krista. Kršćanska molitva prvenstveno nastoji razmatrati 'Kristova otajstva''(br. 2708).
Ovo je milost kršćanske molitve: Krist nije daleko, već je uvijek s nama u odnosu. Ne postoji aspekt Njegove božansko-ljudske osobe koji nam ne može postati mjesto spasenja i sreće. Svaki trenutak Isusova zemaljskog života, milošću molitve, može nam postati suvremen. Zahvaljujući Duhu Svetom, vodstvu bez kojega se ne može moliti, i mi smo prisutni na rijeci Jordan prilikom Isusova uranjanja kako bi primio krštenje. I mi smo sustolnici na svadbi u Kani, kada Isus daje najbolje vino za sreću suprugâ.
Duh Sveti je onaj koji nas povezuje s otajstvima Kristova života kako bismo u razmatranju Isusa i mi iskusili molitvu sjedinjujući se još više s Njim. I mi smo svjedoci tisućama ozdravljenja koja je učinio Učitelj. Uzmemo Evanđelje, meditiramo otajstva Evanđelja i Duh nas vodi kako bismo bili tamo prisutni. U molitvi smo svi kao očišćeni gubavac, slijepi Bartimej koji je ponovno zadobio vid, Lazar koji izlazi iz groba... I mi smo u molitvi kao slijepi Bartimej, gubavac; i mi smo uskrsli kao što je Lazar uskrsnuo. Molitva i meditacija vođena Duhom Svetim uprisutnjuje nas u suživljavanje s Kristovim otajstvima.
Susresti se s Kristom jest kao da poput slijepca kažemo: 'Gospodine, smiluj mi se!' 'Što želiš od mene?' 'Progledati!' Ući u dijalog. Nema stranice Evanđelja u kojoj nema mjesta za svakoga od nas. Za nas kršćane meditacija je način susreta s Isusom, a samim time i ponovnog otkrivanja sebe. To nije stavljanje sebe u središte, već ići k Isusu i od Isusa doći k samima sebi ozdravljeni, uskrsli, snažni, zahvaljujući Isusu. Susresti Isusa, spasitelja svih i mene. I sve to zahvaljujući vodstvu Duha Svetoga.
