Prva je Isusova molitva s grješnicima Božjega naroda, na obali Jordana, u dan njegova krštenja. Gesta je to koju je učinio ne za sebe, nego za sve nas. Pokazuje nam put prema dijalogu ljubavi s Ocem, također u mračnim trenutcima života. Tako je papa Franjo nastavio niz kateheza o molitvi, s vjernicima nazočnima na općoj audijenciji u Dvorani Pavla VI. i onima povezanima putem medija.
Kao na posljednjim susretima s hodočasnicima, Papa je objasnio da ne može sići pozdraviti ih, kako bi se izbjeglo okupljanje. To je protivno brizi, pozornosti koju trebamo imati pred tom 'gospođom' koja se zove COVID i koja nam toliko šteti – kazao je. Zbog toga, oprostite ako ne siđem pozdraviti vas; pozdravljam vas odavde, ali sve vas nosim u srcu. I vi, nosite me u svojem srcu, i molite za mene. Na udaljenosti možemo moliti jedni za druge.
Isus moli s grješnicima Božjega naroda – objasnio je Papa – ne ostaje na drugoj obali rijeke, ne želi se pokazati drugačijim i dalekim u odnosu na neposlušni narod, nego uranja svoje noge u iste vode pročišćenja. Isus nije neki daleki Bog, i ne može to biti. Utjelovljenje ga je otkrilo na cjelovit i ljudski nezamisliv način. Tako se, započinjući svoje poslanje, Isus stavlja na čelo pokajničkoga naroda, kao da preuzima na sebe dužnost da otvori prolaz kroz koji svi mi, nakon Njega, trebamo imati hrabrosti proći.
Kako tumači Katekizam u broju 2599: „sinovsku molitvu, koju je Otac od svoje djece očekivao, napokon će živjeti sam Sin jedinac u svom čovještvu, s ljudima i za ljude“. S Isusom je na Jordanu cijelo čovječanstvo. Tu su ponajviše grješnici: oni koji su mislili da ih Bog ne može voljeti, oni koji se nisu usuđivali prijeći prag Hrama, oni koji nisu molili jer se nisu osjećali dostojnima. Isus je došao zbog svih, i zbog njih, i započinje djelovati upravo zajedno s njima.
Evanđelist Luka ističe molitveno ozračje toga dana te da se, dok je Isus molio, rastvorilo nebo. Moleći – rekao je Papa – Isus otvara vrata neba, i iz tog otvora silazi Duh Sveti. A s neba se zaori: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“. Ta nam rečenica daje naslutiti nešto o Isusovu otajstvu i Njegovu srcu koje je uvijek okrenuto Ocu. U vrtlogu života i svijeta koji će ga osuditi, i u najtežim i najtužnijim iskustvima koja će morati podnijeti, i onda kada doživi da nema gdje položiti glavu, i kada se oko Njega razjare mržnja i progoni, Isus nije nikada bez utočišta; On vječno prebiva u Ocu.
Isusova je molitva potpuno osobna, i tako će biti tijekom cijelog Njegova zemaljskog života, ali na Duhove će milošću postati molitva svih krštenih u Kristu. On je sam pribavio za nas taj dar i poziva nas da molimo onako kako je on molio. Zbog toga, ako se neke večeri dok molimo osjećamo umornima i praznima, ako nam se čini da je život bio potpuno uzaludan, u tom trenutku trebamo moliti da Isusova molitva postane naša. Tada ćemo čuti glas s neba, glasniji od onoga koji dolazi iz naše najdublje nutrine, koji nam nježno govori: 'Ti si miljenik Božji, tisi sin, ti si radost Oca nebeskog'.
To su Očeve riječi koje su za svakoga od nas – istaknuo je Papa – čak i ako su nas svi odbacili, kao grješnike najgore vrste. Jer, Isus nije sišao u vode Jordana zbog sebe, nego zbog svih nas. Otvorio je nebesa, kao što je Mojsije otvorio vode Crvenoga mora, kako bismo svi mogli poći za Njim. Isus nam je darovao svoju vlastitu molitvu koja je Njegov dijalog ljubavi s Ocem. Dao nam ju je kao sjeme Trojstva koje želi zaživjeti u našim srcima. Prihvatimo je! Prihvatimo taj dar molitve – potaknuo je na kraju papa Franjo.
