Molili smo na Gospine nakane i iščekivali vjerujući da će nam Gospa dati neku posebnu poruku. I bilo je tako. Gospa se ukazala i rekla da se svi možemo približiti i dotaknuti je. Pitali smo Gospu kako je to moguće jer je nas šestero vidi, a drugi je ne vide pa je ne mogu ni dotaknuti. Gospa se nasmješila i rekla: "Uzmite ih za ruku i približite ih meni." Tako smo i učinili. Svi su dotaknuli Gospu i svi su imali skustvo da je Gospa doista tu, jer su osjetili toplinu ili hladnoću, ili kao elektricitet ili miris ruža...
Svatko je kasnije objašnjavao da je osjetio Gospinu nazočnost. Mi smo u tom trenutku vidjeli da na Gospinoj haljini koju su ljudi dodirivali ostaju veće ili manje mrlje. Počeli smo plakati i pitali smo Gospu zašto je njezina haljina ostala tako prljava. Gospa je rekla da su to naši grijesi. Pozvala nas je na ispovijed. Rekla je da nađemo svećenika koji će biti naš duhovni voditelj i neka s njim idemo putem svetosti na koji nas ona zove. Dogodila se jedna lijepa stvar. Među tim ljudima bili su mnogi koje smo poznavali, znali smo ih po imenu. Kada bi oni dotaknuli Gospu, mi smo vidjeli mrlju koju su ostavile njihove ruke, ali kada je ukazanje završilo , nismo se sjećali iza koga je ostala kakva mrlja. Poslije tog ukazanja cijela je župa odgovorila svim snagama.
Sjećam se da smo kod kuće ostavilio sjeno i vodu za domaće životinje i otišli ne znajući kada ćemo se vratiti. Stali smo u redove pred svećenike koji su došli pomoći župniku i počeli se ispovijedati jer nitko od nas više nije htio uprljati Gospinu haljinu. Od toga trenutka Međugorje je ispovijedaonica. Vjerujemo da je to najveća ispovijedaonica na cijelome svijetu. Nadamo se i molimo za to sa svim hodočasnicima koji dolaze, da se Gospina haljina više nikada neće uprljati i da mnoga srca svom snagom odgovorena Gospin poziv,kao što smo to učinili mi. To svjedočimo i danas.
