U koncelebraciji je bilo 19 svećenika te biskup Pero Sudar, koji je uputio prigodnu propovijed “dijamantnom jubilarcu” fra Gabrijelu. Sviranje i pjevanje u sv. Misi animirao je župnik iz Brestovskog, fra Mirko Majdandžić sa župnim tamburaškim sastavom župe Brestovsko. Na sv. Misi došli su fra Gabrijelovi rođaci, prijatelji i vjernici župa Žitača i Neretvice, javlja bosnasrebrena.ba.
U svome podugom govoru, na kraju sv. Mise, fra Gabrijel je uputio riječi zahvale:
“Hvala dragom Bogu koji me je pozvao u redovnički i svećenički život, vodio me svojim milostima, pratio me kroz sve dane moga življenja, od rođenja do danas! Hvala Isusovoj i mojoj duhovnoj Majci – Blaženoj Djevici Mariji!
Nikad neću zaboraviti 11. studeni 1948. godine kad su me moja majka i brat Jakov pratili na željezničku stanicu Ostrožac na mom polasku u sjemenište u Visoko. Brat je nosio moje stvari, a majka mi je davala posljednje savjete riječima: 'Sine, ja neću dalje, moram se vratiti. Evo ti mamina krunica. Ti odlaziš u tebi nepoznat svijet. Tvoja ti mama kaže – svaki dan moli Gospinu krunicu. Ako to budeš činio, znaj, kada jednog dana dobiješ obavijest da je tvoja mama umrla ti nećeš plakati niti ćeš ostati siroče bez majke. Imat ćeš dvije majke u nebu – svoju majku i Isusovu majku, Blaženu Djevicu Mariju. Obje ćemo te pratiti na tvome životnome putu!' Na Svijećnicu 1953, moja je majka umrla. Ono što sam joj obećao ispunio sam. Vjerujte, krunicu molim i danas svaki dan, a na njezinu ukopu nisam plakao. Svoje sinovsko hvala iskazujem svojim roditeljima – ocu Ivi i majci Mandi. Oni su danas duhovno prisutni uz ovaj moj dijamantni oltar. I po ovoj svetoj Misi hvala im što sam iz svoga doma, od njih i od svoje braće i sestara – a bilo nas je sedmero braće i sedam sestara – ponio puno toga dobrog, svetog, radosnog, obiteljskog! Od nas 14 samo sam ja još ostao živ. I tu milost mi je Bog dao, a zagazio sam već u 89. godinu života. Hvala ti Bože – pa dokle bude Tvoja sveta volja! (…)
Ovaj svečani trenutak traži kazati jedno lijepo hvala i mojoj rodbini i to ne samo po krvi, kao što su obitelj Bekavaca, rod Topića, bliže i daljnje rodbine. Čini mi se da vas imam i u svakom selu, a posebno u Sultićima, Seonici, Bušćaku, Donjoj Vasti, Podhumu, Goranima, Kostajnici. (…)
Svi ostali ste moja duhovna rodbina. Svaka župa u kojoj sam djelovao kao svećenik moj je duhovni rod. Pokušat ću zahvaliti svima imenujući župe i mjesta gdje sam bio kao svećenik, a za svako mjesto imam posebno sjećanje i zahvalnost u srcu:
1. Bugojno je bilo moja prva svećenička ljubav!
2. Rama-Šćit – Gospa Ramska, to je moje srce i Ramljak sam postao srcem.
3. Novi Šeher sam utkao u svoju dušu.
4. Župu Brajkovići sam smjestio u svoje svećeničko biće!
5. Podhum-Žitače, to je krv koja kola mojim žilama i u mome srcu!
6. Rumboci su dio moje duše!
7. Ulice su snaga moje svećeničke vjere!
8. Gospe Olovske svetište – Gospa Olovska i Oćevija su moja dva oka“
9. Župa Brestovsko i časne sestre klarise su ono najljepše rumenilo mojeg večernjeg neba u zalazu sunca.
U svim mjestima gdje sam služio činio sam to kako sam god umio i znao. Dolaskom u župu Brestovsko za župnog vikara i duhovnika sestara klarisa dolazi i moj smiraj nakon što sam bio pastoralac, kateheta, propovjednik, ispovjednik, organizator i duhovnih i građevinskih poduhvata, nabavljač, ekonom, vozač… Na svakom navedenom mjestu osjećao sam se kao svećenik ali obim poslova, čiji je teret uglavnom bio na mojim ramenima, nije mi dozvoljavao da doživim u punini to svoje svećeništvo. Tu radost svoga svećeništva doživio sam u ovih proteklih 10 godina u Brestovskom i kod časnih sestara klarisa. I ovdje je bilo puno uspješnih i radosnih – duhovnih i pastoralnih poduhvata – Bogu hvala i za njih.“
Na koncu sv. Mise, u ime sestara Klarisa iz Brestovskog, fra Nikica Vujica pročitao je čestitku fra Gabrijelu te mu uručio sliku Srce Isusovo, koju je za ovu prigodu naslikala klarisa s. Martina Primorac. Potom je fra Mirko Majdandžić pročitao i uz gitaru otpjevao pjesmu, koju je za ovu prigodu napisala i uglazbila klarisa s. Janja Dragičević.
Hvala ti, pastiru
Tko li će spoznati putove Svevišnjeg?
Tko li prepoznati sjeme što niknut će?
Pašnjacima zelenim malen si kročio,
na dlanu nevina Gospod te čuvao.
U duši vjera ti očeva,
u ruci krunica majčina.
Mirisnim vijencima oltare krasio,
ružama najljepšim Majčicu častio.
Sa braćom si, sestrama Gospodu igrao,
u kolu radosnim glasom mu pjevao.
Pastiru, vjerno ti Krista si slijedio,
u srcu čuvao, za Njeg' izgarao.
Stazama svjetlosti hrabro si hodio,
izvorima milosti duše dovodio.
Hvala ti, pastiru – šezdeset ljeta već
na Gozbi ljubavi Nebesa nam primičeš.
Predano služiš u dobru i zlu,
da vječno svi budemo jedno u Bogu!
