I to baš u njegovo središte. Svim nagađanjima kultura i religija Kršćanstvo događajem Božića rađa istinski odgovor svim upitima, nedoumicama. Rađa Otkupitelja koji će spasiti čovjeka i vremenu dati eshatološku mjeru. Događaj Krista, kao dar vječnoga u vrijeme, mijenja samu narav vremena. Bog u Kristu postaje mjera vremena. Dogodila se „punina“ za kojom su čeznula stoljeća „do dolaska našega Gospodina Isusa Krista…“ (1 Tim 6,14). Vrijeme postaje bremenito smislom jer je upisano u plan spasenja – veli sv. Augustin.
Logos, Božja Riječ, Tijelom postade, nastani se među nama i uđe u vrijeme. Susrela je tolike na svome hodu. Očitovala im se otajstveno u svjetlu vječne milosti. Vrijeme i dalje teče, s novim prigodama susreta, noseći obilježja objave vječnosti. To je na putu svoga konačnog obraćenja doživjela i sv. Terezija Avilska, pa svjedoči: „One svijetle noći, koju je obasjala slast Trojstva, drago, maleno i novorođeno dijete Isus je prošetalo kroz noć moje duše...!“. Pa iako je po ovakvim svjedočanstvima Božja Riječ puna privlačne, blažene ljepote, mnogi ostaju onkraj, podaleko, sa strane, izvana. Ostaju zagledani u neka svjetlucava zrcala svijeta, zapleteni nerazmrsivom mrežom šarenih laža – kako bi to znakovito nazvali stari hrvatski pisci, pretvarajući se u čovjeka bez svojstava.
Liturgijska godina protječe kroz vrijeme, a božićnim blagdanima daruje nam se – u svoj širini i duljini, visini i dubini (usp. Ef 3,18). Uz riznicu bogoslužja, nudi nam i vrijeme za pomirenje i praštanje. Vrijeme za pomaganje drugima. Vrijeme za poniznost, nadu, vjeru, veselje. Vrijeme u kojemu ćemo pogledati u čovjeka pored sebe i vidjeti na njemu jednaku bol koja je možda nekada grdila i moje lice i pružiti utjehu njegovu srcu skršenu, darovati iskren osmijeh, blagu riječ, mrvicu ljudske topline. Brinuti za svoje bližnje. I ne brinuti se samo za „izvanjskoga čovjeka“, nego još više za onoga „nutarnjeg“ (usp. 2 Kor 4,16). Jer, ne zaboravimo: „noć je poodmakla, dan je blizu“ (Rim 13, 12). Iz Evanđelja znamo za jednu ovakvu pouku: nekome čovjeku rodila godina dobro, a on smislio plan kako će napraviti nove žitnice pa sjesti i uživati do mile volje. Ali Bog mu reče: Luđače, kakvo uživanje? Još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio? (usp. Lk 12, 16-21) Stigla je brodica koja će te povesti od obale do obale, u nedogled. Siromašna, u posvemašnjoj lišenosti takva užitka. Nema osmijeha na licu, a dolaze suze. Treba se rastajati.
Iako Božja Riječ odjekuje u svim vremenima, nama je ovo vrijeme darovano za susret s Njom. Ne utvarajmo sebi da ima vremena, da je beskrajan i nepresušan izvor vremena za susret s Božjom Riječi. A zapravo svaki trenutak bez Nje je nepopravljiv i nenadomjestiv gubitak. Jer, zašto će nam zaista sve vrijeme ovoga svijeta ako ga ne živimo po Njoj?
Sv. Franjo iz Asiza naučio nas je ovu lekciju. Božićno siromaštvo Djeteta i Njegove Majke, u svoj magli svijeta, izoštrilo je Franjin pogled na Boga, te postalo njegov neophodan uvjet istinske radosti. Svjetlo je došlo u njegovu tamu, kao što je nekoć došlo i u tamnu noć Betlehema. I mi imamo svojih tmina. Imamo tolikih zarobljenosti svjetskom i ovom krajevnom zamaglicom. Gotovo se ponekad osjećamo bespomoćni u rijekama razočaranja koje teku u prolazu našega onkraja, a hladan vjetar što puhne od časa do časa gura u daljinu i tuđinu. Pa i usprkos tomu, i drugim neizmjernim razočaranostima i tužbalicama, mi se hrpimice – a vidljivo je to bilo po Zornicama - vraćamo istinskoj dubini i punini. Božić je ipak vrijeme drugačijega preobilja od onoga za čim obično posežemo! Naime, „bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji!“ (1 Kor 3, 22-23).
Na dobro vam došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo! Njegovo svjetlo neka ne prestane pratiti životne korake na svim mijenama nove, 2019. godine, uz zagovor One koja bijaše izabrana roditi Sina Božjega!
Fra Miljenko Šteko
