Euharistijsko slavlje uz koncelebraciju 21 svećenika fra Ivan Ćurić predslavio je u novosagrađenoj župnoj crkvi Sv. Marka.
Tri jubileja
Slavlje je pjevanjem i sviranjem animirao fra Emanuel Josić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Pozdravnu riječ na početku mise uputio je domaći gvardijan fra Anto Tomas istaknuvši, kako je ohrabrujuće što, unatoč teškim uvjetima, Plehanski distrikt ove godine ima dvije zlatne i dvije mlade mise.
Prigodnu homiliji izrekao je zlatomisnikov kolega još iz bogoslovije dr. fra Mile Babić, također profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Ocrtavajući život i djelo zlatomisnika ustvrdio je kako je još u gimnazijskim danima u Visokom bila prepoznatljiva fra Ivanova hrabrost, marljivost, borba za opće dobro. „Bio je marljiv, a njegov tempo bilo je teško pratiti. Bezuvjetno je volio svoj rodni kraj, svoj Plehan, samostan, svoje župljane. Bio je doista primjer kako se ljubav dokazuje djelima“, rekao je uz ostalo fra Mile.
Uz brata fra Ivana toga su dana svoje jubileje proslavile i njegove dvije rođene sestre – sada školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina. S. Berhmana koja je sada na službi u Sarajevu proslavila je 50 godina redovništva, a s. Anđa, koja je na službi u Kloštru Ivaniću 50 godina od svoga odlaska u samostan.
Za tu prigodu na oltar je postavljen novi križ izrađen od dvije vrste kamena. Donji tamni dio križa izrađen je od kamena plehanca uzetog s plehanskog groblja, a gornji od kamena oniks. U križ je ugrađen zlatni detalj koji simbolizira Krista. Kako je fra Ivanova želja pozlatiti tabernakul i krstionicu sve što su mu nazočni darovali na tom slavlju on je namijenio za tu nakanu.
Uz brojne Plehančane na misi su bili nazočni i predstavnici društveno-političkih vlasti na čelu s Josipom Jerkovićem, dopredsjednikom Republike Srpske.
Crtice
Fra Ivan Ćurić rođen je 25. srpnja 1946. u Poljarima (župa Plehan) kao prvo od 11 djece (svi su živi) oca Luke i majke Kate rođene Zubak. Po završetku osnovne škole 1962. otišao je u Visoko gdje je pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju, a potom Franjevačku teologiju u Visokom i Sarajevu. Franjevački habit obukao je 1966. u Kraljevoj Sutjesci gdje je 1967. položio i svoje prve zavjete. Svečane zavjete 1971. položio je u Sarajevu gdje iste godine primio redove subđakonata i đakonata. Te 1971. 29. lipnja u Sarajevu zaređen je za svećenika. Svoju mladu misu slavio je na Plehanu 18. srpnja 1971.
Kao župni vikar bio je na službi od 1973. do 1991. u više župa i samostana u Bosni i Hercegovini: na Plehanu, u Sivši, Breškama, Tišini, Koraću, Dobretićima, Ulicam i u Foči kod Dervente. Za vrijeme rata od 1992. do 1998. boravio je u samostanu franjevaca u Slavonskom Brodu. Od 1991. do 1997. bio je župnik župe Žeravac u izbjeglištvu. Čim se moglo, prvi se 1998. vratio na Plehan gdje je kao plehanski gvardijan živio jedno vrijeme u kontejneru. Tu je započeo obnovu gospodarske zgrade koju je pretvorio u privremen samostan. Podigao je zvono na zvonik metalne konstrukcije visine 11 metara; postavio je put križa - djelo akademskog kipara Zdenka Grgića; pokrenuo Plehanski glasnik 2002. te iste godine izlio temelje nove crkve u koje je ugrađeno 38 tona željeza.
Od 2003. do 2006. bio je župni vikar u Svilaju, Ulicama te 10 godina župnik u Žeravcu. Godine 2016. ponovo je došao na Plehan kao župni vikar. Sljedeće je pokrenuo unutarnje uređenje plehanske crkve.
Dvadeset je godina vodio brigu o Ivančićevu Raspeću, čuvao ga u dijelovima te je prije četiri godine postavljeno u crkvi. U bogomolji je postavljen i križni put (reljefi u bakru) kojeg je izradio akademski kipar Grgić, kojemu je fra Ivan kao izbjeglici osigurao atelje u Slavonskom Brodu.
Fra Ivanova hrabrost u borbi za obnovu Plehana pokazala se i 1998. kada je napisao pismo Hansu Schumacheru, tadašnjem zamjeniku Visokog predstavnika u BiH, čiji je posjet bio najavljen Plehanu, ali spriječen navodno iz „sigurnosnih razloga“, jer je na plehanskom groblju pronađena neeksplodirana mina. Pismo, koje je potpisalo 10-ak franjevaca i 30-ak župljana, fra Ivan je zajedno s minom odnio u ured OHR-a u Derventu. U pismu su tražili da se cjelokupnom pučanstvu plehanskog kraja dopusti slobodno kretanje, da pri dolasku ne moraju prijavljivati i plaćati poreze, niti da ih mjesni Srbi mogu vraćati.
