Nadbiskup je u homiliji govorio o blagdanu Krštenja Gospodinova kao pozivu na obraćenje i pripravu srca za susret s Bogom, istaknuvši da Ivan Krstitelj ne poziva samo na izvanjsko čišćenje, nego na promjenu života. Naglasio je da grijeh ne djeluje samo moralno, nego i duhovno, jer „zamagljuje oči srca i čovjek tada ne vidi stvarnost onakvom kakva jest“, zbog čega je potrebno pripremiti nutrinu kako bi se Boga moglo prepoznati i prihvatiti. Govoreći o odnosu Ivana Krstitelja i Isusa, mons. Križić istaknuo je da Ivan Isusa nije prepoznao po izgledu, nego „očima srca“, jer je živio u budnosti i otvorenosti za Božje djelovanje. Time, rekao je, pokazuje da se Boga ne susreće površno, nego u dubini vlastite nutrine.
Osvrćući se na Isusovo krštenje, nadbiskup je naglasio da Isusu krštenje nije bilo potrebno jer nema grijeha, ali ga prihvaća iz solidarnosti s ljudima. Poručio je da Isus „nema grijeha, ali dolazi zbog grešnika i želi im biti posve blizu“, čime objavljuje Boga koji se ne udaljava od čovjeka, nego mu se približava i dijeli njegovu sudbinu. Zadržavši se na znakovima koji slijede nakon krštenja – otvaranju neba, silasku Duha Svetoga i glasu Očevu – mons. Križić istaknuo je da tim događajem završava udaljenost između Boga i čovjeka te da se može reći kako je „završilo vrijeme Božje šutnje“. Posebno je naglasio da se riječi koje se tada čuju ne odnose samo na Isusa, nego i na svakoga krštenika: „Ovo je moje dijete ljubljeno, u njemu mi sva milina“. Dodao je kako su to riječi Božjeg povjerenja i nade, upućene svakom čovjeku, koje vrijede za cijeli život.
U završnom dijelu homilije nadbiskup se obratio obitelji i roditeljima krštenoga djeteta, naglasivši da krštenje nije tek obiteljski običaj, nego novo rođenje i dar identiteta, jer dijete postaje dijete Božje i član Crkve. U vremenu u kojem se život često promatra kao teret, istaknuo je da ova obitelj svojim životom svjedoči da je život dar, a ne slučajnost. Govoreći o obiteljskom životu i roditeljskoj žrtvi, poručio je da „prava se ljubav mjeri darivanjem, a ne osjećajima“, podsjetivši da u Božjim očima „nijedna neprospavana noć, nijedna briga i nijedna suza iz ljubavi nije izgubljena“. Zaključio je ohrabrenjem da se ne treba bojati života, jer je život Božji dar i „on puno više vraća od onoga što se u njega ulaže“.
Prije svečanoga blagoslova okupljenima se obratio župnik don Boris koji je zahvalio nadbiskupu na dolasku, krštenju maloga Ivana i blizini koju je još jednom pokazao župnoj zajednici. U ime župe i obitelji Stipanović uputio mu je riječi zahvale te čestitao roditeljima na njihovu „da“ životu, potaknuvši ih da ostanu svoji – Božji originali, hrabri kao i do sada. Nadbiskup je u završnoj riječi još jednom čestitao te poručio da roditelji Stipanović možda neće moći djeci pružiti sve materijalno, ali im mogu darovati ono najvažnije – ljubav, blizinu i sigurnost doma. Na kraju je pozvao sve okupljene roditelje da svoju djecu redovito prikazuju Bogu, podsjetivši da su im djeca darovana na povjerenje i da rastu pod sjenom Božjega blagoslova. U tom je duhu zazvao Božju zaštitu na roditelje, dijete, kumove i cijelu zajednicu.
Maleni Ivan petnaesto je dijete u obitelji Marka i Lucije Stipanović, a u ovom svečanom trenutku pratila su ga njegova starija braća i sestre Lovre, Tamara, Jakov, Andrija, Tereza, Jeronim, Marta, Roza, Irena, Anita, Jelena, Josip, Beata te Rebeka iz nebeskoga doma. Kum je bio Ivanov ujak Pave Ozretić.
