Zlatni jubilej proslavile su s. Natalija Palac, s. Robertina Barbarić, s. Inocencija Pivić, s. Lucijana Kraljević, s. Marcela Primorac, s. Tihoslava Kurtović i s. Blanka Vukadin, a srebreni s. Zdenka Petrović i s. Slavica Barbarić.
Nakon trotjedne duhovne priprave, nakon što su u tišini svojih srdaca i osama u koje su se povlačile kroz ovo vrijeme prebirale u svom srcu sjećanja, preispitivale svoje korake i putove po kojima su hodile, zahvalno su uzvratile Gospodinu za sve što im je učinio darivajući mu se potpuno.
„A onda zaori u trubu! … Tu pedesetu godinu proglasite svetom!“, govori Jahve Izraelskom narodu (Lev 25, 9-10). Nije odjeknuo glas trube. Ali zazvonila su zvona i ove su mudre djevice s upaljenim svjetiljkama još jednom ušle u hram Gospodnji s hvalama na usnama. Odjeknuo je glas zahvalnosti. Ponajprije zahvalnosti za milost poziva, a onda zahvalnosti što su budno i u vjernosti ustrajale pedeset ili dvadeset pet godina.
Euharistijsko slavlje predvodio je mons. Dražen Kutleša, biskup porečko-pulski, u zajedništvu s don Željkom Majićem, generalnim vikarom hercegovačkih biskupija i 12 svećenika. Složnim i svečarskim pjevanjem slavlje je upotpunio naš sestarski zbor kao i dolazak velikog broja sestara s naših podružnica.
U poticajnoj homiliji o. Biskup je tumačeći Riječ Gospodnju ponovio pitanje svih pitanja postavljeno najprije Isusovim učenicima: A vi, što vi kažete, tko sam ja! (Mk 8,29): sve je potaknuo da na njega odgovore sami sebi, ali ga je i sam protumačio. Samo onaj tko je osobno susreo Isusa, može dati odgovor. Slavljenice žele Bogu zahvaliti što su ga mogle susresti osobno, ne iz knjiga nego u molitvi i osobnom susretu, kazao je mons. Dražen a potom je, tumačeći Isusove riječi: Ja sam Put, Istina i Život, dao jednostavan odgovor tko je on za nas i tko bi trebao biti.
Nakon homilije jubilarke su obnovile svoju vjernost Gospodinu izgovarajući obrazac zavjetovanja. Ponovno su izrekle svoj Da Gospodinu, Da koje su izrekle prije 50 i 25 godina, Da koje su životom svednevice potvrđivale.
Na koncu misnoga slavlja prigodnu čestitku sestrama jubilarkama uputila je s. Zdenka Kozina, provincijska predstojnica. „Zahvalni smo“, kazala je s. Zdenka, „za tolike milosti koje ste na svom životnom putu primile kao i za svijetle tragove koje ste ostavile u našoj Provinciji i Crkvi Kristovoj. Korak po korak, dužnost po dužnost, ustrajna vjernost u povjerenome dovele su vas do jubilejâ – ne tako malih. Danas pružate lijepi primjer, osobito mlađim sestrama, kojima ovaj dan može biti ohrabrenje da se predaju u ruke Božje i da svoj život utroše za širenje Kraljevstva Božjega. … Koliko molitve i nesebičnog zalaganja, koliko žrtve i odricanja, koliko spremnosti poći i ostati tamo gdje te Zajednica treba… uvijek priznajući da je izvanredna ona snaga očito Božja, a ne od vaših glinenih posuda (usp. 2Kor 4,7). Vođene svetom tajnom i danas spremno opet kažete: ‘Evo me, hoću i nastavljam put.’ Ona ista duhovna vatra, originalna upornost, zanimanje za život Provincije i aktivno zauzimanje oko njezina dobra koje vas je krasilo čitava života stvarnost je i vašeg sadašnjeg trenutka. Hvala vam u ime nas ovdje prisutnih i u ime tolikih kojima posvjedočiste radost evanđelja.“
Uz pjesmu i čestitke slavljenicama slavlje se nastavilo u sestarskom blagovalištu. Zahvalnim slovom obratile su se i zlatne i srebrene sestre izričući ponajprije zahvalnost „svima onima koji su nas pratili na tom putu: roditeljima i obitelji u kojima smo primile prve zasade vjere, odgojiteljicama, mnogim sestrama čiji nas je primjer poticao da se prema zajednici i ovom načinu života odnosimo kako smo zavjetima obećale; na dobro su nam služile i manje ugodne stvari koje život donosi, a koje su često najsigurniji put do iskustva: „Ti si, o Gospode, ufanje moje, Jahve, uzdanje od moje mladosti!“
„Ono početno znanje da je sve dar Božji sada je postalo iskustvo, a kad se iskusi da je sve Božji dar, da je sve milost onda je zahvalnost puno više od uljudne geste ili norme ponašanja. Tada postaje potreba duše i trajno raspoloženje. Zato mi danas tu jednostavnu riječ HVALA pišemo velikim slovom i imamo je potrebu izgovoriti.“, kazala su sestre jubilarke, prenosi mostar.ssfcr.org.
