Njena medalja posljednjeg dana Olimpijskih igara u Rio de Janeiru stigla je kao šlag na tortu ukupnog fantastičnog nastupa hrvatskih sportaša, njena bronca kao deseta za Hrvatsku. Čim je dvoznamenkasto, odmah je drukčije, odmah poprima epske razmjere.
Kad je pola od tih medalja zlatnog sjaja, dojam se samo pojačava. Uostalom, svjedoci smo posljednjih dana koliko su svi koji su organizirali i proglašavali najbolje sportaše Hrvatske imali problema u vrednovanju tih čudesnih dosega.
Blanka Vlašić jedna je od tih koja je potpisala čudo u Rio de Janeiru jer njena bronca jedino se tako može tretirati. Čudo nad čudima, Blanka je u jedinom nastupu u 2016. godini osvojila svoju drugu olimpijsku medalju. Bila je prava, bila je hrabra kad je to najviše trebalo. Pobijedila je sebe, najprije sebe, i to je njen najveći uspjeh.
Sa strane gledajući možda to nije lako shvatiti i prihvatiti. Blanku smo uvijek doživljavali i danas je doživljavamo kao najbolju u onome što radi, najbolju skakačicu u vis u 21. stoljeću pa tako svaki put kad izađe na zaletište očekujemo od nje da, što drugo, pobijedi. Makar su se okolnosti i te kako promijenile, makar više od pet godina Blanka muku muči s ozljedama i operacijama.
Da joj je lako, nije, ali s vremenom se naučila nositi sa svim što joj se događa. Bilo dobro, bilo loše, Blanka je pronašla svoj unutarnji mir i s tim je sretna osoba. Što ćeš više od toga?
- Kako sam? Dobro sam, ha, ha... Upravo smo završili jedan ciklus treninga i zadovoljna sam. Sa skakanjem još nisam počela, to smo ostavili za iza Nove godine. Tetiva se oporavlja prema planu, kontrole pokazuju da idemo u dobrom smjeru. Nastup u Rio de Janeiru me unazadio, nakon Igara mi je trebalo mjesec dana da bih počela normalno hodati, kaže Blanka za Sportske novosti.
Svaki njen skok u Riju bio je patnja, to se moglo jako dobro vidjeti čak i okom laika. Nagrađena je broncom, odnosno nagradila se broncom, isplatio se svaki taj skok pun boli.
- Bilo je užasno stresno, ponosna sam s obzirom na sve okolnosti jer tamo sam išla skakati nauštrb zdravlja. Ponekad mi je žao što nisam sve to kroz što sam prolazila dokumentirala i zapisivala. Ili da sam pronašla nekoga tko bi sve to slušao i pisao. Bila sam u stisci s vremenom, a to je najgore. Prilagodila sam zalet, skratila korake, ali ni to nisam stigla uvježbati. Da ne govorim da sam bila bez skokova, da sam bila potpuno nesigurna, s previše nepoznanica. Najmanji, ali stvarno najmanji problem bile su mi protivnice. Meni je luksuz misliti o njima, to bi značilo da sam dobra. Toliko sam ustupaka napravila da bih nastupila i zato to jest čudo. Išli smo tamo samo na pogon vjere.
Vjere u sebe prije svega, zar ne?
- Ne znam što bih rekla. Svaki sam dan plakala od muke. Dan prije natjecanja me uvijek uhvati neka napetost, tako je uvijek bilo pa bih se isplakala oko pola sata. Sada je i to bilo drukčije. Stvarno se nema smisla mučiti na ovakav način. To nije skakanje, to nije ništa.
Ali zato je sada mirna i neće žuriti, dat će vremenu prostora da zaliječi sve rane, neće ubrzavati proces oporavka.
- Koliko god treba da ozdravim i radim svoj posao onako kako treba. Mirna sam i nema pritiska. Pokušavam se osloboditi očekivanja. Idem dan po dan, veselim se svakom treningu i ne bdijem kao sova nad svojom Ahilovom tetivom. Radimo najbolje što mogu, moj tim i ja. Vjerujem da me nakon dugo vremena očekuje radna sezona od početka do kraja. Možda ne još ove zime, iako si ostavljam deset posto izgleda za dvoransko Europsko prvenstvo u Beogradu. Neću skroz zatvoriti ta vrata. Sad se idem malo odmoriti pa ću vidjeti kakva će biti situacija kad se vratim u Split.
Sljedeća godina je godina Svjetskog prvenstva u Londonu.
- Tako je, i to je moj cilj, biti spremna za Svjetsko prvenstvo. Meni je svako svjetsko prvenstvo veliki događaj, na tom stadionu, na žalost, nisam mogla skakati na Olimpijskim igrama. Imam četiri medalje sa svjetskih prvenstava, dvije su zlatne. Izazov mi je osvojiti još jedno zlato, mislim da ni jedna skakačica nije osvojila toliko zlata. Eto, voljela bih biti u poziciji razmišljati o tome. O zlatu.
To što djeluje opuštenije, zasluga je i nagomilanog iskustva. Nema više panike ako nije odradila baš sve što je zacrtala.
- Naučila sam se da malo više vjerujem godinama skakanja, ne mogu baš sve zaboraviti.
I ne treba joj previše da bi uhvatila ritam.
- To je ono što ti daje iskustvo. Da mi je sa 20 godina bilo znati ovo što znam sada, ha, ha...
Nama je još ljetos rekla da nema namjeru tek tako prestati skakati, biti sportašica i to se, naravno, nije promijenilo u ovih nekoliko mjeseci.
- Ne znam zašto me svi pitaju dokle ću skakati. Ovo je moj život. Možda počnem razmišljati o obitelji kad budem imala s kim razmišljati o obitelji. Dok god je ovako, ja ću skakati. I ove dvije operacije sam napravila da bih mogla trajati.
Prorijedili su se i odlasci kod fizioterapeuta Nene Bakule u Šibenik, sad je dovoljno otići dva puta tjedno.
- Prije sam morala ići svaki dan da bih gasila požar koji bi se upalio nakon svakog treninga. Ne mogu reći da nije rasterećenje, imam više vremena za sebe. Kad sam se vratila iz Rija, osjetila sam strahovit umor i to umor koji ne nestaje u nekoliko dana. Valjda je kao posljedica toga došla i bolest.
Krajem listopada je počela trenirati.
- I nisam stala. Prije toga sam bila u Rimu na terapijama, sedam prekrasnih dana. Obilazila sam ga na noge, uživala, svaki dan jela u drugom restoranu. Kad sam bila doma, odlazila bih u duge šetnje na Marjan. Sat, sat i pol.
To je ta nova Blanka. Iskusnija, zrelija, manje opterećena...
- Kao sportaš sam navikla biti perfekcionist, ali sam s vremenom naučila da je nerealno očekivati da uvijek i svakog dana budeš takav. Moraš znati oprostiti si pogrešku. I dalje sam motivirana, ali sam i strpljiva.
Nismo trebali pitati kako će provesti blagdane. Sama nam je rekla.
- Idem u Izrael, u Svetu Zemlju, hodočašće. Deset dana. Idem sama, ali poznajem ljude koji nas vode. Sigurna sam da ću sklopiti puno novih poznanstava. Raspored onoga što ćemo obići je gusto složen, a ja ne želim ništa propustiti. Nisam mislila da će mi se ovakva prilika ukazati ovako brzo, računala sam da ću to biti u stanju organizirati kad završim karijeru. Ovako je ispalo odlično, tko zna kad ću opet imati priliku.
