Svoj volonterski posao shvaća ozbiljno i posve mu je predana, priča mama Katily
PHOTO: Zamak.hr
Melinda Alexandra Milovančević jedna je od kandidatkinja za ovogodišnju dobrotvorku godine, koju će u prosincu proglasiti Zaklada Zamah. Nominirana je zahvaljujući svojem volonterskom radu jer godišnje čak 300 sati provede radeći u udruzi “Naš san njihov osmijeh” iz Pule.
No, sam broj sati koji provede pomažući drugima zapravo malo toga govori - mnogo više svjedoči činjenica da je ona osoba sa sindromom Down, koja s majkom živi u teškim uvjetima i svakodnevno se bori za egzistenciju. U svemu tome ova 45-godišnjakinja ne propušta ni sat volontiranja, a njezina majka kaže da se ponekad mora i posvađati s kćeri koja kad je prehlađena ne želi ostati kod kuće, nego odlazi pomagati drugima.
Svi je vole
- Obožava druženje i najsretnija je kad je s udrugom na terenu. Padala kiša ili snijeg, ona je na štandu, vani, prikuplja donacije. Svoj volonterski posao shvaća ozbiljno i posve mu je predana. Zna raditi, vrijedna je i jako dobra. Ne kažem to zašto što je moja kći, nego zato što je zaista tako - kaže Katily Milovančević, Melindina majka, koja dodaje kako ju je oduševila činjenica da je njezina kći nominirana za dobrotvorku godine.
Za nju nema dvojbe: već i sama nominacija velika je pobjeda.
Melinda je počela volontirati prije nešto više od tri godine, na poziv majčine prijateljice Jasne, koja je zaključila kako bi to bilo dobro za nju jer je vrlo društvena, ali i sposobna. Predložila je to Katily, kojoj se ideja svidjela, a ona je to prenijela Melindi i oduševila je idejom. Nije mogla ni zamisliti kamo će je njezino volontiranje odvesti.
- Znala sam da to mogu i bila sam jako sretna što mogu raditi. Volontiram nekoliko puta tjedno, odlazim prikupljati donacije hrane, kao i slagati odjeću u skladištu udruge. Upoznala sam mnogo divnih ljudi i dobro se osjećam među njima, a veseli me i što znam da nekome pomažem - kaže Melinda, koja je do sada volontirala u više od 50 aktivnosti prikupljanja donacija u trgovačkim centrima i na javnim površinama, kao što je pomagala i na kreativnim radionicama, u sortiranju donacija u skladištu, kao i primopredaji donacija štićenicima udruge.
Nije to prvi put da Melinda daje sve od sebe da pomogne zajednici. U Domovinski rat majka i kći su se 1991. godine prijavile kao dobrovoljke. Zajedno su bile u dežurstvima u obližnjem Mjesnom odboru u Puli. Katily kaže kako ju je tada jedna prijateljica pitala zašto je prijavila i kćer kada ona ništa ne može napraviti, posebno ako je pošalju nekamo na ratište.
- Rekla sam joj istinu: moja Melinda može napraviti male stvari, koje su jako bitne. Mogu je poslati u neku bolnicu koja se brine o ranjenicima. Ona će dodati čašu vode ili maramicu, sjedit će pokraj nekog ranjenika... Učinit će sitnicu, koja će nekoj od sestara ostaviti više vremena da se bavi svojim poslom. Tada mi se prijateljica ispričala, rekla mi je da nije ni razmišljala o tome na taj način i da sam u pravu - dodaje Katily, koja još čuva svoju i kćerinu dobrovoljačku iskaznicu.
Za nju ne postoji nemoguće
Svi koji je poznaju o Melindi imaju samo riječi hvale. Kažu, za nju ne postoji nemoguće. Ono što odluči, to će ostvariti. Vrlo je strpljiva, organizirana i svugdje unosi dobro raspoloženje. Kad susreće ljude, ne pozdravlja ih nikako drugačije nego zagrljajem. Zbog toga joj je savršeno sjela prošlogodišnja akcija dijeljenja besplatnih zagrljaja, koje je udruga organizirala na ulicama Pule.
- Sjećam se da smo hodali u grupi i susreli jednu gospođu. Ona nam je odmah rekla da ne želi da je grlimo. Mi smo joj nudili zagrljaje, nastojeći je nagovoriti, no nije htjela. Prolazeći mimo nas, ugledala je Melindu, koja je bila zadnja u koloni i nije je uopće nastojala nagovoriti. U trenutku kad ju je vidjela u gospođi se nešto preokrenulo. Nasmiješila se, prišla Melindi i sama je zagrlila. Svi smo bili tako sretni - kaže Igor Loparić, predsjednik udruge “Naš san njihov osmijeh”, koji kaže kako su ispočetka Melindi davali samo osnovne zadatke, poštujući činjenicu da ima sindrom Down, no da je s vremenom postala članica udruge kojoj dodjeljuju i samostalne zadatke. Pokazala je, dodaje, kako je u stanju obaviti apsolutno sve što je potrebno.
- Često traži da je pustimo da sama nešto odradi i mi to i činimo. Zapravo ona želi mnogo više pomagati nego što mi imamo akcija. Nekad mi je žao što ne radimo više jer vidim da je njoj to jako važno - dodaje Igor.
S njim se slaže i Melindina prijateljica Jasna Mošnja, koja ju je uvela u svijet volontiranja. Njihovo prijateljstvo dugo je 14 godina, ali Jasna kaže kako je i dalje iznenadi što su svi ljudi koje susretne uvijek tako pažljivi prema Melindi. - Kao da ljudi osjete njezinu dobrotu pa joj na jednak način uzvraćaju - dodaje Jasna.
Zbog ovrhe u mraku
- Nevjerojatna je. Toliko želi pomoći ljudima da me nekad osupne. Nedavno smo u jednom trgovačkom centru prikupljale hranu. Vidjela je jednu gospođu koja je imala problema s izvlačenjem kolica. Odmah je krenula pomoći joj i dok su zajedno izvlačile, poskliznula se i pala. Rasjekla je arkadu pa smo odmah otišle na hitnu. Kasnije me ponosno pitala: ‘Jesi vidjela kako sam bila smirena?’, a ja sam joj rekla da je najhrabrija na svijetu. Iskreno, ja sam bila jako uznemirena, a ona je sve to dobro podnijela - priča Jasna.
Iako na prvi pogled djeluje kao sretna osoba, Melindin svakodnevni život nije najsretniji. Ona i njezina majka žive teško - zbog jedne stare ovrhe već tri godine nemaju struje. Isključili su im je zbog duga. Otada žive u mraku, no nijedna se ne žali. Kažu, situacija je takva kakva jest, treba gledati lijepe strane života.
- Svaki dan imamo nešto za pojesti i imamo jedna drugu, a to je najvažnije. Imam svoj zaštićeni dio mirovine, tako da možemo skromno živjeti. Teška je to situacija, ali kad pogledam svoju Melindu, mojeg anđela, tako sam sretna. Kad vidim da se smije, kad je netko iz udruge pohvali, kad se vrati sretna i ispriča mi koliko su hrane tog dana prikupili... Nevjerojatno je kako čovjek može biti sretan s malim, a ja sam sretna što je moje dijete ispunjeno - naglašava Katily, s ponosom priča o svojoj dobrotvorki.
